Epilog

   Posle duge nedelje pune kiše i grmljavine, konačno je došlo Sunce. Sedeo sam za svojom kucaćom mašinom, koja se nalazila pored velikog  prozora gde sam imao pogled na zelenilo. Pokušavao sam da sastavim misli koje su mi stalno bežale i gubile se. Moja soba izgleda kao da se parna lokomotiva tu zakucala. Zgužvao sam ne znam koje po redu pakovanje “Monblan” cigareta. Osećao se njihov zadah po celoj sobi. Proganjala me je krivica jer sam osećao kako kršim dato obećanje još pre mnogo godina. Jednoj osobi sam se zakleo da nikada neću da je zaboravim. Možda zato i dajemo obećanje, da ga na kraju slomimo.

      Nikada nisam umeo da joj  objasnim zašto pišem, jedino znam da me na to ne tera sreća.  Nekada bes, suze, krivica, zalupljena vrata i beskonačne duge šetnje postanu reči. Ali osmeh nikada.

    Tokom tih šetnji sa njom, stvarale su se niti koje su nas povezivale i postali smo toliko prisni da sam, čim bih je ugledao, znao kako se oseća.
Najbolje se sećam dana kada sam joj recitovao pesmu „Epilog“ Mike Antića, koja je bila njena omiljena. Odveo sam je do jedne skrivene klupice gde smo seli i ja sam joj šaputao stihove…Te noći se dosta smejala, zajedno i ja sa njom. Osetio sam neodoljivu želju da je poljubim, da joj kažem sve, koliko mi znači…Ali sam ćutao. Ja sam odložio za sutra.

 „Jesi li srećna, Dano?“

„Da“.

„Koliko?“

„Toliko da mogu da umrem sada i da mi ne bude krivo.“

„Čudno poređenje za sreću”, promumlao sam.

 “Razmišljala sam nešto…Šta sanjaju ljudi koji umiru u snu?“ ćutao sam jer sam zamišljao sutrašnji dan. A i nisam umeo da odgovorim. Jedino pitanje na koje nisam umeo da joj odgovorim.
“Ne znam. Ne pada mi ništa pametno sada.“
 
“ Možda zavisi od toga ko je kakva osoba,a?”
“A možda se samo isključi. Kao što se sve isključuje. Ne ide nigde, ne postoji ono “možda”, jednostavno nestane.”
“To je previše jednostavno da bi bilo tačno.”
“To je realno.”
Zaćutala je, što je značilo ili da nije zadovoljna onim što sam joj rekao, pa sprema kontranapad, ili joj je nešto drugo palo na pamet.
Ostatak večeri proveli smo ćuteći. Kada smo se vratili kući, stali smo ispred njene kapije i pričali, a onda me je kao iznebuha pitala:“ Šta bi mi rekao sada, a da znaš da me nikada više nećeš videti?“ Shvatio sam to kao neumesnu šalu i poslao joj prekoran pogled. Ali bilo mi je na vrhu jezika. Krenuo sam da izgovorim, ali kao da su mi te dve reči zapele negde u grlu i počele da me guše. A onda sam  pozvao Miku i jedine naučene stihove u pomoć: „Dalje zaista ne bih imao ništa više da ti javim. Jedino možda to: da si ostala najlepša medalja iz najlepšeg rata u kome su mi srce amputirali.“

Na nju je te iste večeri pucano iz pištolja, pravo u srce, nisu postojale nikakve šanse… Kasnije su povezali da se radi o serijskom ubici, jer je ona bila osma devojčica te godine koja je ubijena na isti način. Kao znak, ostavljao bi pored svakog leša lavandu. Pucao je prigušivačem i niko nije čuo niti reagovao.

Dvadeset godina je prošlo brzo…I on je oslobođen, uz obavezan nadzor staratelja jer je proglašen neuračunljivim. Čuo sam na vestima koje su objavljene kao nevažne, trajale su svega minut i po. Osetio sam parališući fizički bol u grudima kada sam ga video na televiziji. Imao sam potrebu da pričam sa njim. Posle milion pokušaja da dođem do njegovog staratelja, uradio sam nešto na šta nisam bio ponosan. Zvao sam i predstavio se pod lažnim imenom, kako radim na istraživanju da li se resocijalizacija zatvorenika vrši na ispravan način. Staratelj je uhvatio mamac i ja sam pozvan da za osam dana dođem i izvršim istraživanje.

  Došao sam tačno u minut, vreme je prolazilo usporeno, ranjivo, vuklo se. Pozvonio sam na interfon i javio mi se hrapavi glas staratelja koji me je uputio da dođem na sedmi sprat, broj dvadeset i četiri. Vukući noge i dušu, došao sam do stana i pozvonio. Vrata mi je otvorio oniži stariji čovek sa sedom kosom i dugom bradom. Čkiljio je u mene, zatim stavio naočare i rekao: “Izvolite.”
“Hvala”, odgovorih tmurno.
“Ne znam, gospodine, u čemu se sastoji to vaše istraživanje, ali on se jedva uspavao. Možete da sačekate sa mnom uz kafu, ja znam dosta o njemu i kako je sve počelo. Mogu da Vam ispričam.”
“Da li mogu da vidim u kakvoj prostoriji spava? Neću biti glasan, samo želim da pogledam.”
“Da. Ovuda, molim.”
Živeo je u dvosobnom, veoma skučenom i zagušljivom stanu. Zidovi u njegovoj sobi bili su prljavo beli i prazni. U uglu sobice nalazio se gvozdeni krevet, prekoputa jedan stočić sa vodom i lekovima i jedan orman sa izlomljenim vratancima. Beda, sve u svemu. Glasno je disao i bio otkriven. Sada već starac od pedeset godina sa izboranim licem i kratko ošišanom crnom kosom. Telo mu je omlitavelo i prekrivale su ga tetovaže.
“U redu onda, da počnemo, samo tiho da ga ne probudimo, zidovi su kao od papira…”
Ustao sam da pogledam da nije možda budan, ali je samo promenio položaj, i dalje je spavao i bio je namršten.

epilog.blacksheep.rs
Zovem se Milan Radivojević i ubica sam osam devojčica. Ne znam gde se trenutno nalazim, sve slabije čujem glasove svog staratelja i još jedan nepoznati koji me čini uznemirenim, ali uznemirenost nestaje. Možda putujem u neki drugi svet. Osećam se kao da sam na oblacima. Oko mene je svetlo koje mi je mnogo nedostajalo. Kada sam bio mali, otac i majka su dobili devojčicu. Kako smo odrastali, nikada nisam mogao da je prihvatim kao rođenu jer smo se stalno svađali. Jedne večeri, kada je ona imala četrnaest godina, a ja sedamnaest, napali su je na ulici i uzeli joj novac. Ocu nije rekla da je tada išla da se vidi sa drugom, jer je otac bio patrijahalan i strog čovek. Pošto su joj ukrali dosta novca, svu ušteđevinu koju je uzela iz kuće, okrivila je mene. U to vreme su moji bili bez posla, a ćalac se uhvatio za flašu i retko kada je bio trezan. Kada je otac čuo sestru kako izgovara: “Brat me nije zaštitio. Ja nisam mogla da se odbranim”, dobio je onaj besan, ludački pogled. Pokušao sam da bežim ali su mi se noge skamenile. Prvo je razbio vazu gde je stajalo lavandino cveće, a onda sam osetio pesnice svuda po telu. A onda se pridigao, otišao u sobu iz ormana izvadio pušku ili revolver, uglavnom kada se time pucalo, nije se čuo zvuk. Uperio je u mene i rekao mi da će izbrojati do osam dok ne pobegnem…Više sam puzao nego što sam hodao, ali sam uspeo da se sakrijem u žbunje kod ograde. Kad god bih video neku devojčicu koja bi me podsetila na sestru, mršavu, sa crnim očima i smeđom kosom, poželeo sam da joj uradim sve što je moj otac meni. Ožiljci tada kao da bi ponovo krenuli da peku i osetio bih da trnim. Uperivao sam im pravo u srce, onda viđao njihova preplašena bleda lica, ispaljivao metak, ostavljao lavandu i odlazio. Poslednja devojčica koju sam ubio,mesecima ranije kao da me je provocirala. Živeo sam u istom naselju kao i ona. Tada bih se osećao kao da gorim i samo sam čekao priliku. Ispalio sam metak. Konačno je moje telo bilo mirno…Kada su me uhvatili, nisam se opirao i kada su me pitali zašto sam to radio deci, rekao sam : “Da bi me manje bolelo”, ali nisu razumeli, nisu hteli da slušaju. Tada su mi ustanovili bipolarnu šizofreniju, što ne prihvatam da imam.
Dok tako lebdim, čujem neke šapate koje više ne zvuče prijatno. Zvuče osvetnički i govore polako, spremno, kao da su godinama čekali da to izgovore: “Sve je, sve je, sve je gotovo…” i tako postaju sve bučniji. Oblaci postaju sivi i pretvaraju se u dim. Imam utisak da padam i da udaram u oštre bodeže osvete. Dok ležim na crnom podu osam silueta, malih, ali ne i uplašenih stoje oko mene sa lavandama u rukama. Sve sam ih prepoznao. Polako dobijaju svoj oblik. Oči im svetle nebeski plavo, prozirno, zastražujuće. Lavande više nisu samo tanke, male trske nego se pretvaraju u bodeže. Pokušavam da se pomerim ali sam vezan lancima. Jedna od njih mi prilazi i stavlja još jedan lanac preko mog vrata. Toliko jako steže da  čujem pucanje sopstvenih kostiju. Jedna je pucnula prstima i počele su da udaraju bodežima. Ja osećam svaki udarac. Krv je pljuštala na sve strane, tekla je iz mene, ali one kao da to nisu primećivale. Više nije postojalo mesto na mom telu koje nije bilo izudarano i modro. Prelazile su preko starih ožiljaka i dodavale nove, gore, bolnije. Lance nisu prestale da stežu. Usne su mi bile raskrvavljene, skoro da ih nisam ni imao. Glas mi se pretvorio u muk. Više nisam mogao uopšte da dišem, povratio sam i gušio se u sopstvenoj krvi. Prva devojčica, koju sam ubio, zabola mi je nož u stomak, zatim druga, treća, četvrta, peta, šesta, sedma i ostala je osma. Stala je i zaletala se. Iz sve snage koju je onako bestelesna imala, zabola mi je nož pravo u srce, gde sam uvek ciljao. Imao sam ga i ja iako su se svi čudili.
Sve je dobilo miris lavande.
Osećam hladnoću koju prezirem, duša počinje da mi se mrvi i postajem prah, dim, pepeo. Ali me sve još razara od bola.

Staratelj mi je ispričao sve o njemu. I dalje mu nisam oprostio. Ne mogu da oprostim nešto što ne razumem.  Zamolio sam ga da ode i da vidi da li je budan, a onda sam začuo starčev vrisak i potrčao do sobe. Nisam mogao da progovorim. Bio je u istom položaju, ali mu je telo bilo izubijano, raskasapljeno, puno modrica i ogrebotina. Učinilio mi se i da sam video tragove lanaca. Usta su mu raskrvavljena, bled je i…Ne diše. Mrtav je.
Tada, poput eha čujem dobro poznati glas i suzdržavam se da ne padnem: “Šta misliš, šta sanjaju ljudi koji umiru u snu?”, a onda mi se njen lik prikazuje potpun. Sklapam oči i vidim je jasno. Njenu belu kožu, smeđu kosu, oči crne poput opsidijana, mali nos, pune usne…Nisam uspeo da suzdržim suze. Istrčao sam iz stana, a one su tekle nekontrolisano.
Gospođice, sve je, sve je, sve je gotovo…Ovde cveće pokojno prodaju razliveno u parfemske flaše…
Tada sam počeo da pišem.
I nisam mogao da se zaustavim.

Autorka: Nataša Elenkov

Fotografija: tumblr.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.