Enhjørning

„Ne mogu. Znaš zbog čega. I znam da razumeš.“

To su reči o kojima razmišljam već nedelju dana. I evo, ponovo šetam starim ulicama Beograda i razmišljam o tom svom prokletstvu. Razmišljam koliko je teško biti srećan u ovom usnulom životu u kome nailazim na prepreke koje sam prethodno sam sebi postavio, uz veliku preciznost. Mišolovke, zamke za medvede, kore od banane, jame sa šiljcima. Žalosno je što sam ih tako postavio da ni sam ne znam u koju ću sledeću da upadnem. Šta će biti ovih dana, da li ću se proburaziti na koplje u jami, ili ću se survati u ambis, ili ću možda pasti na sopstvenu guzicu, bez da dotaknem ijednu zamku?Eh živote, raštimovana gitaro.

A rekao sam sebi da ću prestati da slušam taj bend, jer me on podseća na Nju, ali ne vredi, morao si da prebaciš celu diskografiju, pa sada nemaš mesta ni za fotografiju, ako se ukaže prilika za istu. Evo, ide naša pesma, zašto je i dalje slušam, ne pevuši budalo jedna, ljudi te čudno gledaju, misle da si poremećen. Briši celu fasciklu. Ne, ipak ne mogu, to bi značilo da odustajem od nje. A da je ipak pozoveš? Ne, budalo jedna, nemoj ponovo praviti iste greške, zar te prošlost ničemu nije naučila. Sećaš se kada si bio sa onom curom koja te je otkačila zbog onog drugog pa si je posle toga zvao, pisao joj pesme, ispao jadnik, pa te je ismevala pred svima, a ti si kao popišan sedeo sa strane, pio svoje jeftino pivo, i za pola sata popušio paklu cigareta, da bi posle otišao kući, umotao se u ćebe i plakao kao devojčica. Nemoj biti kreten ceo život, Konstantine.

Imam tu jednu lošu osobinu, jako se brzo zaljubljujem. Kada je čovek zaljubljen, pravi predivne i presmešne gluposti za tu neku posebnu osobu. Tada se verovatno jedino setim Boga, jer ga moljakam svaki put pred spavanje da mi ispuni tu jednu želju, a to je da ta “žena mog života” bude sa mnom, da me voli i da bude moja ljubljena.

„Znam da me slušate, Vi me uvek slušate kada Vam govorim, zdravo ovde Vaš miljenik Konstantin, kako je tamo gore, da li vam je hladno, da li imate sve što vam treba, e u redu, ovaj, treba mi usluga. Opet.”

Jako je zanimljiva činjenica, da kada god im se obratim, uvek se ubrzo desi obratno od toga šta sam želeo. Evo, već neko vreme sumnjam da sam glavna inspiracija nebeskoj ekipi da zbijaju šale sa mnom. Bogovi imaju, jako uvrnut smisao za humor. Ne razumem ga.

“Tragikomična je tvoja sudba, Konstantine.”

Koračam polako, pognute glave, dok“Thrice”izbija iz slušalica, I zastanem kao skamenjen ispred cvećare, u čijem izlogu prvougledam jednu usamljen ulalu. Od toliko cveća ja se zagledam. U lalu. Pomislim na onu lalu koju sam joj napravio od papira, i dao joj one večeri kada sam je pratio kući dok smo se držal iza ruke. Njen izraz lica nikada neću zaboraviti, kao ni njene reči.

“Nije kupljeno parama, kupljeno je srcem.”

milorad.zivkovic.blacksheep.rs

Pomislio sam, sada je trenutak, sada je vreme za Onaj poljubac. Ali ipak se ništa nije desilo, nastavili smo da koračamo dalje. Nekako se Taj momenat u mom slučaju izjalovi dok si rekao tetris. U tome je moj problem, često idealizujem stvari, ljude, situacije, romantizujem trenutke i lovim vetrenjače. I previše analiziram. Sklop svih ovih stvari uglavnom na kraju postane jedno veliko ništa. Nju nisam stavljao na pijedestal, nisam je idealizovao, dopadale su mi se sve njene ivice i krivine. Nije bila savršena, ali mi je takva prijala.

“Konstantine, prekini to sebi da radiš, zašto si mazohista…”

Eh, kada bih malo više slušao ovu moju ludu glavu, i vodio se zdravim razumom a ne srcem, ko zna gde bi mi kraj bio, možda bih čak i fakultet završio do sada i upisao još jedan u međuvremenu.

“Sledećeg puta, dobićeš jednoroga. Samo ga čuvaj da ti ne pobegne, ipak je to delikatna i retka životinja.”

Tada sam obećao sebi da će dobiti prokletog jednoroga, makar mi trebalo mesec dana da ga sastavim. I pokušavam, svakoga dana po malo, da stvorim to neverovatno stvorenje, od presovanog mrtvog drveta, ali to nije nimalo lak zadatak. U korpi za otpatke nalazilo se brdo zgužvanih papira, brdo neuspelih eksprerimenata, brdo abortusa ždrebadi. Baksuz sam, udahnuću mu život kad-tad. Dobiće prokletog jednoroga.

I otišao sam, sledećeg dana, iz rodnog grada, i ostavio Nju iza sebe, znajući da ćemo se uskoro sresti. Razgovarali smo često, voleo sam da čujem kako je provela dan, razgovarali dugo, i želeli jedan drugome laku noć.Sve je bilo savršeno, pomislio sam, pa čoveče, konačno i tebi nešto lepo da se desi, ipak ti nikakva veštica nije bacila kletvu, ipak si sve umislio.

Ubrzo sam se ugrizao za jezik.

Prošlo je neko vreme i usledio je poziv. Nekako sam u dubini duše znao šta da očekujem.

„Ne mogu. Znaš zbog čega. I znam da razumeš.”

“Razumem, mala. Nedostajaćeš mi.”

“Moram da idem. Zbogom. Žao mi je.”

Nisamuspeo da izgovorimsveštasamhteoreći. Jednostavno, nisammogao to da dozvolimsebi. Tako to, običnobiva.

Počeosam da se smejem, kaonekabudala. Znaosam da je previse dobro da bi biloistinito. Želeosam da se borim, alisampustio da mi proklizikrozprste.

“Mislim da mi je potrebna šetnja. Šta ćemo slušati ovog puta, Konstantine?”

Dok sam manijakalno proveravao da li je sve u kući ugašeno, zabacio sam značajan pogled ka polici na kojoj je stajalo moje remek delo, mali papirni jednorog. Nije bio savršen, ali niko na kraju nije, najbitnije je da težimo ka tome i da se uvek trudimo da budemo bolji od samih sebe. Ipak, jednorozi ne postoje, ali svakome je katkad potreban jedan, da nas podseti da ipak možemo da stvorimo nestvarno, ali i da izgubimo ukoliko nismo bili pažljivi prema njemu. Ipak je to egzotično stvorenje.

Zastao sam kod ulaznih vrata sa ključevima u ruci, pogledao ka plafonu i naglas izgovorio

“Da li ste se ponovo lepo zabavili?”

Autor: Milorad Živković

Fotografija: pinterst.com

 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.