Enesa Mahmić: O ljudima i mestima

Crna ovca ove nedelje je bosanskohercegovačka pesnikinja Enesa Mahmić, ovogodišnja dobitnica nagrade Aladin Lukač za prvu knjigu poezije, ,,Faustova kći’’ (SKC Kragujevac). Knjiga je  nastala na iskustvu Enesinih brojnih putovanjima iz potrebe da piše o susretima sa ljudima i mestima koja je obišla u tridesetak zemalja sveta. U međuvremenu objavljena je i njena druga knjiga ,,Mape Alme Karlin’’, a Enesu smo ovog puta zatekli u Sloveniji.

13473698_10208648140736435_745513679_n

Ti i ja smo se upoznali u Pančevu na ,,Rukopisima’’: tada je o tebi bilo reči kao perspektivnoj pesnikinji iz BiH. U međuvremenu si prvu knjigu objavila na konkursu SKC Kragujevac u ediciji ,,Prvenac’’. Potom si ove godine u Novom Pazaru dobila i nagradu za najbolju prvu knjigu ,,Aladin Lukač’’. Koja je to tajna veza tebe i Srbije?

Čini mi se da je Srbija najotvorenija u regionu za saradnju, jer ima najviše konkursa i festivala za mlade književnike, koji nisu ograničeni jezičkom varijantom, ni državljanstvom. Racionalnom procjenom tu sam vidjela šansu koju bih mogla iskoristiti. Kasnije sam uspostavila emotivnu vezu sa ljudima i mjestima. Provela sam oko 2 mjeseca putujući po Srbiji: Niš – Pazar – Gornji Milanovac -Koštunići – Beograd – Pančevo – Novi Sad – Vrbas – Sombor…  Prijatelji su učinili da se osjećam kao kod kuće.

Ovaj intervju radimo dok si ti u Kopru, u Sloveniji. Otkud tamo? Da li je to još jedno u nizu putovanja ili si u Sloveniji pronašla nešto za čim si tragala?

Slovenija je postala moj dom. To je zemlja zelenila i vrijednih seljaka što od ranog jutra kopaju vinograde, obrađuju zemlju, hrane stoku i čiste, čiste, svoja dvorišta. A kad obave sve te poslove, onda otvore bačve s vinom i kace sa sirom, pa piju, pjevaju, plešu…. Volim slovenski smisao za humor i svu tu opuštenost koja se izražava kroz uzrečicu Ni panike. Volim bunt mladih ljudi koji se ne mire sa nametnutim ideologijama, pa stalno nešto traže, zahtjevaju, žale se, pišu, demantuju, protestuju. Tu nije važno da li njihov aktivizam može značajno utjecati na društvene tokove, važan je taj  istup, taj glas solidarnosti: „Istra brez žica“, „Sretni bo(žični) praznici“, „Refugees Wellcome“. U kratkom periodu sam učestvovala na nekoliko književnih događaja u Sloveniji : „Mariborske rime“, „Obalne rime“ , „Širi poezijo, ne strahu“ i „Sosed tvojega brega“, na kojem sam dobila zlatno priznanje. Oni što karakteriše slovensku književnu scenu je dobra koordinacija i komunikacija među autorima i oganizatorima festivala. A što se tiče poetike, rekla bih da su slovenski književnici više društveno angažirani, pa njihova djela odlikuju britka ironija, satira i skepticizam.

13479693_10208648141136445_447481452_n

Stanje s izdavaštvom kada je poezija u pitanju nije najsjajnije, naročito za mlade autore. Ti si imala iskustvo da si u BiH dobila nagradu koja je podrazumevala štampanje knjige, ali dve godine kasnije te nagrade i dalje nema…

2014., na konkursu Fondacije za Izdavaštvo „dobila“ sam sredstva za štampanje zbirke poezije u izdavačkoj kući „Dobra knjiga“ Sarajevo. Zbirka još uvijek nije objavljena. Takvo ponižavajuće stanje se može ponajbolje opisati riječima: javašluk i kokošarenje. Javašluk zbog odsustva kulture komunikacije, neodgovaranja na mailove, odlaganja, a kokošarenje zbog krađe ionako mizernih honorara. Za čitatelje koji ne znaju, kokošari su sitni lopovi koji su birvaktile po selima krali kokoške.(smeh)

 Kako ti se čini generalno nova pesnička scena u BiH i regionu? Šta je ono što ti vidiš kao zajedničko za generaciju pesnika kojoj i sama pripadaš i koga rado čitaš?

Čitam mlade autore iz regiona, ali teško da bih mogla izdvojiti šta je zajedničko, jer poetike su dosta različite.  Oduševila me poezija rusinske pjesnikinje Tamare Hrin. Volim poeziju: Safije Vehabović, Maje Klarić, Spasoja Joksimovića, Srđana Gagića, Jasamina Saletovića, Nemanje Dragaša, Anđele Pendić, Emine Selimović…  Sad se sjetih satiričnog teksta kojeg je Dubravka Ugrešić onomad pisala o našim “mladim” piscima u ranim četrdestim, ismijavajući matore bogove koji su zasjeli na Olimp regionalne književnosti, ne žele da se maknu, ne žele da “daju prostora” za afirmaciju mlađim kolegama. I dok se pisac afirmira već je u četrdesetim godinama.

Putovanja su jedan od ključnih motiva u tvojoj poeziji, takođe i jedan od glavnih podsticaja za pisanje. Šta je to u putovanjima i susretima s novim prostorima i novim kulurama što stvara pesme? Koje si svoje lične granice prevazilazila, prelazeći one fizičke?

Svako putovanje podrazumijeva izloženost čudesnim i običnim pričama. Ja ih samo zapišem.
Putujući sam shvatila da ništa nije onako kako izgleda. Osjećala sam se kao onaj (ne)srećnik u Platonovoj priči o Pećini. Imala sam potrebu da se vratim Nazad i pričam kako je Vani. Sad šutim.

13487886_10208648141336450_739245171_n

 Kad smo kod granica, kako gledaš na one između bivšojugoslovenskih zemalja koje i dalje predstavljaju prepreku za još intenzivniju kulturnu saradnju, iako nove generacije umetnika stasavaju velikim delom upravo zahvaljujući tim vezama.

Čini mi se da su ratne transgeneracijske traume nepremostive. Međutim, kod pojedinih ljudi postoji iskrena želja za susretima. To me raduje.

Islam takođe u tvojoj poeziji zauzima važno mesto. Kakav je tvoj odnos prema religiji i gde u tvom slučaju završava ono što je tradicija, a počinje autentična duhovnost?

Boraveći u čečenskim i kurdskim gradovima islam se nametnuo kao tema. Dok sam boravila u ruskom manstiru Valdaj i ukrajinskim crkvama pisala sam o kršćanstvu. Ponekad pišem o politeizmu ili ateizmu… Imam potrebu da zabilježim različite percepcije i oblike duhovnosti. Teško mi je da odgovorim na pitanje gdje završava tradicija, a gdje počinje duhovnost, jer ne smatram da je tradicija nužno zlo, niti da treba da završi,  niti da postoji jasna linija razgraničenja između tradicije i autentične duhovnosti. Ljudi su previše kompleksna i kontradiktorna bića. Svi moji pokušaji definiranja duhovnosti su pali u vodu kad se pored turbeta zaustavila jedna eskortdama, ubacila 5 maraka, proučila Fatihu i zamolila Boga da ima dobru noć. Gledala sam je dugo. Molila je skrušeno poput asketa.

Mlađi autori u BiH sve više se bave pitanjima položaja žene – u poeziji, ali i u društvu. Nedavno je Safija Vehabović za jedan zanimljiv rukopis koji se bavi feminizmom i društvenim angažmanom dobila nagradu na konkursu Ratkovićevih večeri poezije.

Čini mi se da je mnogo pokušaja društveno angažiranih pisanija, a malo dobre poezije. Pjesnici i pjesnikinje siluju čitatelje ličnim traumama. Ponekad se na književnim susretima osjećam kao na grupnoj psihoterapiji, gdje svi lamantiraju nad svojim ,,usudima”. Duh mi bude pretučen. Safija Vehabović je odlična pjesnikinja, zato što je uspjela da artikulira ono što ,,boli” jednim autentičnim glasom. Kad bih dobila 100 nepotpisanih pjesama različitih autora prepoznala bih njenu.

Za kraj, zašto si ti crna ovca?

Zato što često govorim ono što ne treba.

Razgovarao: Srđan Gagić

Fotografije: Enesa Mahmić

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.