Elementarna suština

Lenjo decembarsko jutro kotrlja se niz železnički peron.

Smeđokosa dama iščekuje neotesano šištanje lokomotive, dok nestrpljivo privija putnu tašnu na grudi. Propinje se na nožne prste i pokušava da osmotri horizont u izmaglici. Šaku nehajno pozicionira iznad gustih obrva.

Jutarnje svetlo pada na njene kapke i otkriva modrikastu paučinu krvnih sudova. Posmatram je. Nezainteresovano je krenula prema kiosku.

Možda želi jučerašnje novine ili ipak magazin koji će posvedočiti o neuhvatljivosti moderne lepote?

Deluje kao žena koja ima sređen život. Muža i jedno dete, razigranog dečkića… Savija prste i zglobovima dobuje po štandu. Vreme je da otvorim.

***

„Dobro jutro. Marlboro, molim vas.“

Spustio je kutiju na moj dlan, osmehujući se…

Izgleda kao spodoba sa tupavim osmehom između obraza. Podočnjaci obešeni ispod donjih kapaka spuštali su se koliko i pozorišna kulisa.

Šta on sada želi od mene?

Prstima istražujem džep kaputa i izbacujem dve zgužvane novčanice.

Teslina glava nalazi se negde u brazdama štampane metastaze.

Izgovara, vojvođanski otegnuto, „doviđenja“ i gubi se u unutrašnjosti kioska.

Prepušta me okrutnoj tišini ravnice. Nikada nisam verovala da ću otići iz Novog Sada. Vreme je da pronađem život – život nije pronašao mene.

***

elementarna.sustina.blacksheep.rs

Voz je napokon pristao… Na peronu opažam tri putnika, dva muškarca i jednu ženu. Posao konduktera nije naročito zahtevan, ali tri zjapeće rupe koje treba da ostavim na njihovim kartama činile su da uzdišem poput starca na samrtnoj postelji. Prilazi prvi muškarac, ogrnut sivom ešarpom iz koje izranja njuška u potrazi za svežom porcijom vazduha. Čuje se oštro škljoc-škljoc i besprekoran geometrijski oblik od papira završava kraj stopala.

Metalna čeljust obeleživača iznova je prazna i spremna da zagrize.

Drugi muškarac nastupa nesigurnim korakom. Vadi slušalicu iz desnog ušnog kanala. Prigušeni Bitlsi osciliraju sa njegovog dlana poput Fukoovog klatna.

Vazduh preseca naredno škljoc-škljoc i geometrijsko savršenstvo kovitla vazduh svojim, naizgled, bestežinskim plesom.

Putnica uvlači poslednji dim u pluća, kažiprstom odašiljući opušak u daljinu. Prelazi preko zadimljenog smotuljka i prikriva njegov žar lakovanom cipelom. Uputila mi je prekoran pogled, frknuvši poput ždrebice.

Poslednje, naredbodavno, škljoc-škljoc raspaljuje jetku tišinu.

Tri usamljena geometrijska oblika počivaju u prašini perona.

***

Vremešni bračni par u kupeu čita knjižurinu o elementarnoj suštini.

Starac prevrće stranicu stotinu dvadeset i petu tehnikom vlažnog prstohvata, a starica strmoglavo hrli put prvog paragrafa. Čini se da poznaju koncept sreće.

Njihova elementarna suština integrisana je sa zahtevima spoljašnjosti.

Davno beše vreme kada su napustili potrebu za društvenim kalupima.

Postali su jedno, opervaženi blagostima spoznaje. Staričina ušna školjka naleže na starčevo rame, reči se nečujno otržu sa njenih usana i ja uspevam da ih razaznam. Salva vokala i konsonanata šušti sa njenog jezika, poput bronzanog hrastovog lišća. Treperavi osmejak vitoperi kožu kraj očiju unutar kojih kolutaju zenice ostrašćenog putnika. Njegov pogled, međutim, lovi ravničarske predele koji lagano poprimaju reljefne pitoreske.

Upoznao je Margit na simpozijumu filozofa, gde su žučno raspravljali o poetici holandskog mislioca Spinoze. Njegovu želju rasplamsalo je Margitino čudesno poimanje metafizike.

Pitate se kako sam to saznao? Razgovarali smo, razume se.

Naglabali su o elementarnoj suštini od stanice u Kelebiji. Prozor našeg kupea oslikavao je perone u magli, a ja sam slušao, slušao, slušao…

Autor: Marko Galić

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.