Dve pesme Mladena Đurića

ŽUČNA PJESMA

 

 

 

Izbljuzgana crna žuč na prljavom pločniku.

Ponor klimavih otisaka,

Vucara se po prašnjavim ostacima

Bludne noći ispijene u cugu

U društvu lošeg burbona.

 

Dno boce jasno oslikava aspiraciju

Kurvinih sinova: ugasi se, ugasi se!

Crkni gnjido neopjevana,

Crkni deponovani smradu trulih emocija!

 

Ah, boli svaki treptaj izlupanih očiju;

Boli svaka besmislena jebačina

Dvaju mrtvaca. Boli ubod crne udovice

Kamenog dodira i vonjavog sekreta,

Gnojna krv bez imalo crvenog.

Sjedim u podrumu punom vlage i duhova.

 

Idem na drugu planetu, draga;

Letim kroz pojas kosmičkog kamenja,

Sudaramo se. Zajedno rastemo. Velika gromada.

Postajem planeta od kamena i uzavrele lave,

Mrtva i neplodna sa ograničenim rokom trajanja.

„Sledeća stanica: Rub Kosmosa!“,

Viče matori kondukter masnih brkova

I alkoholnog zadaha.

 

Zaustavite svemir,

Ovde silazim. Još korak-dva.

Još treptaj-dva.

Još zvijezda ili dvije.

 

 

 

 

 

KRUŽNA APSTRAKCIJA

 

 

Evociram ponor imaginacijom prstiju.

Rovim po grobovima sjećanja

Tišinom nezapisanih misli;

Istruli leševi duhova prošlosti

Cirkularno plove po zamračenom svodu razuma.

 

Apstrakcija kruga fascinira svojim beskrajom,

U dv’je tačke svi su počeci i krajevi,

Otrovnice, lotusi, aždaje i mitski kraljevi.

Kružni kompas pokazuje četiri strane kvadrata.

Glava i udovi, srce i stomak.

 

Šta hoćeš da kažeš kada glasno ćutiš? –

I zašto loptu prebacuješ na moja leđa?

Neka Atlas nosi teret,

Delfin neka pjeva sonatu o moru.

Magelan sam što na istu tačku se vraća.

Krug. Sve je krug u nestvarnom postojanju.

 

Besmisao riječi se ponavlja kroz nevrijeme,

Djeluje na smislene – vakuum u vazduhu;

Vrelina zimskog Sunca,

Zajedljivost gordosti i epifanija ega.

„Ne dirajte mi krugove!“

„Ne dirajte mi krugove!“.

 

 

 

Autor: Mladen Đurić

Fotografije:pinterest.com

Nema komentara

Ostavi komentar