03 sep Dve pesme Mladena Đurića
ŽUČNA PJESMA
Izbljuzgana crna žuč na prljavom pločniku.
Ponor klimavih otisaka,
Vucara se po prašnjavim ostacima
Bludne noći ispijene u cugu
U društvu lošeg burbona.
Dno boce jasno oslikava aspiraciju
Kurvinih sinova: ugasi se, ugasi se!
Crkni gnjido neopjevana,
Crkni deponovani smradu trulih emocija!
Ah, boli svaki treptaj izlupanih očiju;
Boli svaka besmislena jebačina
Dvaju mrtvaca. Boli ubod crne udovice
Kamenog dodira i vonjavog sekreta,
Gnojna krv bez imalo crvenog.
Sjedim u podrumu punom vlage i duhova.
Idem na drugu planetu, draga;
Letim kroz pojas kosmičkog kamenja,
Sudaramo se. Zajedno rastemo. Velika gromada.
Postajem planeta od kamena i uzavrele lave,
Mrtva i neplodna sa ograničenim rokom trajanja.
„Sledeća stanica: Rub Kosmosa!“,
Viče matori kondukter masnih brkova
I alkoholnog zadaha.
Zaustavite svemir,
Ovde silazim. Još korak-dva.
Još treptaj-dva.
Još zvijezda ili dvije.
KRUŽNA APSTRAKCIJA
Evociram ponor imaginacijom prstiju.
Rovim po grobovima sjećanja
Tišinom nezapisanih misli;
Istruli leševi duhova prošlosti
Cirkularno plove po zamračenom svodu razuma.
Apstrakcija kruga fascinira svojim beskrajom,
U dv’je tačke svi su počeci i krajevi,
Otrovnice, lotusi, aždaje i mitski kraljevi.
Kružni kompas pokazuje četiri strane kvadrata.
Glava i udovi, srce i stomak.
Šta hoćeš da kažeš kada glasno ćutiš? –
I zašto loptu prebacuješ na moja leđa?
Neka Atlas nosi teret,
Delfin neka pjeva sonatu o moru.
Magelan sam što na istu tačku se vraća.
Krug. Sve je krug u nestvarnom postojanju.
Besmisao riječi se ponavlja kroz nevrijeme,
Djeluje na smislene – vakuum u vazduhu;
Vrelina zimskog Sunca,
Zajedljivost gordosti i epifanija ega.
„Ne dirajte mi krugove!“
„Ne dirajte mi krugove!“.
Autor: Mladen Đurić
Fotografije:pinterest.com
Nema komentara