Druga strana fudbala

Kad se rodiš, isti si kao i svi ostali. Donela te je neka srećna roda. Još nepoznata lica ti se raduju. Često plačeš i spavaš i sve deluje kao malo ubrzani film koga se posle nećeš sećati.

A onda rasteš i postaješ sve više ti. Izrasteš u tebe. U sebe.

Probudiš se jednog dana u jednom životu i pitaš se kako si tu dospeo. Pa bi da se menjaš.

Jer neko postane izuzetan.

Neko ostane prosečan.

Kažu, neko je rođen pod srećnom zvezdom. Kakva li je to zvezda? Smeje li se često? I kako bira koga će da učini srećnim, kad smo na početku svi isti? Mora da postoji neki kriterijum u kosmosu. Tajni sastanci zvezda i ostalih nebeskih tela. Dogovaraju se i pregovaraju.

U kosmosu ništa ne biva slučajno.

Iz principa ne volim da se žalim. Čak i kada smatram da imam dobar razlog, preusmerim misli. Preusmerim sebe. Ako mogu da uradim nešto, uradim. Ako ne, pokušam da nađem nešto drugo gde znam da ću da se osećam kao ja. Ne-besna ja. Ne-nervozna ja.

Samo – ja.

Ne mislim na one krupne stvari, kada rešenja i preusmerenja nema. Kada vas problem okruži sa svih strana, kao kišni oblak koji kruži i čeka. I ne odlazi.

Svejedno, ljudi prosto obožavaju da se žale.

Na sebe. Na druge. Na posao. Na roditelje.

Na sve.

Najlakše je kad se žališ.

Kad je neko drugi kriv. A uvek se nađe razlog, ako se dovoljno potrudiš.

A zašto se onda ne bi potrudio da nađeš razlog da se ne žališ?

Mene je lekciju naučila  jedna devojka koja se žalila na sve: na kilažu, na gužvu u saobraćaju, frizuru. Sve za šta bi našla taj razlog.

Sve te male stvari koje prave ravnotežu u kosmosu, oko kojih zvezde toliko pregovaraju.

Sve nesavršenosti života.

Sve nepravde.

Tako se, kao po pravilu desi da neki od favorita Svetskog prvenstva u fudbalu budu poraženi. Izađeš na teren da pucaš na gol, kao Mesi, Ronaldo, Nejmar, i svi te znaju. Svi očekuju od tebe da budeš najbolji. Jer si već bio najbolji na prošloj utakmici, prvenstvu, šampionatu. Jer si trenirao i trenirao da bi bio tu gde jesi.

A opet, to ne bude dovoljno, jer nikad ne pobeđuju isti.

Neki porazi budu teži, neki se dese zato što protivnička ekipa ima više sreće.

Neki igrači se trude da se probiju do protivničkog gola, da što pre postignu pogodak i budu vredni pomena u istoriji fudbala. Da se vrate u svoju zemlju i svi budu ponosni na njih. Da ih srećna zvezda ne izneveri, već i dalje nesmetano prati.

Neki daju autogol. U zbrci koja se desi se ne snađu. Lopta im se odbije o glavu ili grudi, i desi se.

Neki slučajno daju gol. U zbrci koja se desi se snađu. Lopta im se odbije o glavu ili grudi, i desi se.

Takva je igra. Takav je i život.

Devojka dobija sve što je ikada želela, malo po malo. Ulazi u prevoz i stiže na vreme, reguliše kilažu, a i dalje jede slatkiše. San svake žene. Upoznaje savršenog momka.

Šta je to savršeni momak?

Šta je to savršeno Svetsko prvenstvo?

Verujem da bi svako imao svoju verziju, Ali koja god opcija da se zamisli, vremenom bledi i gubi na toj vrednosti. Jer nije to to, kad nema nikavih prepreka.

Zamislite da se jedan Mesi budi svakog dana i zna da će pobediti. U svim utakmicama.

Zamislite da se budite i da znate da ćete uspeti. Uvek, u svemu.

Mesi bi prestao da igra fudbal.

Ne bi bilo više srećnih zvezda i njihovih većanja.

Jedino bi imalo smisla i dalje jesti čokoladice.

Nikad opet nisam tražila savršenog dečka, već sasvim suprotno. Jer savršeni dečko, i savršeni život, i savršeno Svetsko prvenstvo imaju nešto zajednično: predvidivi su, i samim tim, dosadni. Neinspirativni. Nemotivišući. Nesvojstveni.

A ja? Ja sam nestrpljiva. Nemirna. Brzopleta. Detinjasta. Tvrdoglava.

Svoja.

Ne volim motivacione govore, ali volim da motivišem sebe. Da budem više ja. Da se ne svrstavam u okvire uobičajenog.

Tako moja zvezda kaže.

Svetsko prventstvo bi bilo besmisleno ako bi isti uvek bili najbolji. Bilo bi kao da gledaš jedno te isti turnir. Pehar ne bi imao isti značaj zemlji pobednici. Navijači ne bi navijali. Opala bi čak i prodaja dresova.

Jer šta bi bio život bez malo iznenađenja. Prepreka.

Stajanja u redu.

Punih autobusa.

Nema taksija!

Baš su morale sve Snickers čokoladice da se prodaju!

Dečko danas gleda fudbal. A ja?

Dobila sam 9 umesto 10, a učila sam!

Pada kiša baš danas, na moj rođendan!

Na poslu ostajem duže, a ne podnosim ga.

Baka me gnjavi da pojedem supu do kraja.

Mama me zove opet da vidi kad ću da dođem kući.

Po prirodi volimo da pravimo probleme. Tamo gde ih ima, još gore. Tamo gde ih nema, još bolje. Jer uvek neki deo nedostaje. Uvek je nečega premalo, ili previše. Samo života nikad nije dovoljno.

A opet, dovoljno je slušati sebe. Znati šta tražiš. Poslušati dete u sebi, koje je po prirodi isto kao i svako drugo, kao na početku.

Koje je imalo tu sreću da se uopšte rodi.

I da izađe na teren, i da puca na gol.

Za pobedu.

Do sledeće prepreke.

Autorka: Milica Popović

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.