28 okt Draganova krila

Žičana ograda protezala se cijelom dužinom prihvatilišta ‒ bivšeg hotela nižeg ranga u kome su se nekada okupljale prostitutke i pijanice, a sada je bio dom izbjeglicama iz Sirije, Eritreje i, na kratko vrijeme, osobama sa Balkana koje su se nadale sreću pronaći u prohladnoj Švedskoj. Lažni azilanti, tako ih je prozvala štampa, a hladni prezir uposlenika Migracione agencije pokazivao je da ni oni nemaju ništa drugačije mišljenje. Njihove priče slušali su strpljivo, sa susretljivim, često i suznim pogledom, a onda ih sa ohrabrujućim osmijehom i nimalo ohrabrujućom  kartom u jednom smjeru pratili nazad za njihove ekonomski uništene, ali sigurne zemlje.

Dragan je bio jedna od tih osoba, kojima su u jednom trenutku skršili svaku nadu što su je gradili u mjesecima prije dolaska. Maštali su o novom životu, o prestanku stalne brige zbog novca i raznih pritisaka društva u kome nisi smio imati nadu i vjeru u bolju budućnost. Dragan i Radmila i kćerka im Anica svoj su intervju imali prije nekoliko dana. Nespretno su objasnili svoje probleme, sa nelagodom ispričali zašto su se nepozvani pojavili u ovoj državi, koja je svoja vrata široko otvorila jednima, ali ih zato zapečatila za druge. Dragana bi stid reći službenici krupnih smeđih očiju, koja je sažaljivo klimala glavom na njegovu priču i često mu nudila papirne maramice, da je došao zbog novina, da su po ko zna čijem nalogu pisali kako Švedskoj očajno trebaju radnici. Možda je to i bilo tačno, ali Dragana Švedska nije željela. A možda su i novine bile stare nekoliko desetljeća. Vijesti na Balkanu nekad putuju sporo, pa se desi i to da politički trendovi Evrope svoj puni procvat na poluotoku dožive tek godinama poslije, pa rezultiraju u anahronim sukobima. Nije to Dragan spominjao krhkoj mladoj Šveđanki, ne bi razumjela. Prešuti joj i da je za ovo putovanje za svoju tročlanu porodicu digao kredit, i da sada ne može da spava ni jede brinući se kako vratiti tu hiljadu maraka. A možda nije mogao da spava jer su kreveti bili sama žica, a da jede jer su im davali pokvarenu, ustajalu hranu koju su sad on i Radmila prebirali sjedeći za stolom ispred kampa. Dragan odvoji rižu od usmrdjelog mesa probirući jestive dijelove, ali na kraju odustade. Sa plastične zdjele salate gledao ga je datum njegovog intervjua. Uhvati krišku hljeba i nekoliko paketića putera, te navali na skromni obrok. Za to vrijeme Radmila ga je tužno gledala. Začu se cijuk vrabaca. Dragan podiže pogled i ugleda krilatog mališana na obližnjoj svjetiljci.“Vidiš li ti ovo? Sad nas ove krilate napasti gledaju i smiju nam se. Oni mogu svud da lete po Švedskoj, a nas su stavili ovde i čekaj deportaciju“ othuknu Dragan. “Mi nismo niđe slobodni, džabe nam je“ odvrati mu Radmila. “Tako ti je to, moja Rado, kad je neko rođen proklet. Ne moremo ovde, ne daju nam za Njemačku, a ni kući nam dihat ne daju. Samo bi nam, me’ščini, dali konopac da se objesimo za onu vrbu pred kućom nam.“ “Haj’ ne budali. Samo nek’ je glava živa, a svega će drugo bit’“ odvrati mu Radmila. Ali, nije bilo. Nije bilo već 20 godina. Za njih svijet nije mario sada kada nije bilo rata. “Možda uvijek treba biti rat“ pomisli gorko Dragan. “Možda bismo, da je opet rat, bili slobodni da idemo kud hoćemo, da se izvučemo iz ove rupetine u koju samo dublje propadamo, bez ikakve ruke pomoći. Da se samo hoće opet zaratit’, pa da i mi malo budemo Sirijci“ mračno pomisli on.

U tom trenutku na vratima zgrade pojavi se Anica. “Hej, vid’te šta mi je frend dao!“ viknu im preko dvorišta. Svojim ‘frendom’ nazivala je crnog mladića koji je radio u centru i kome je prelomljenim engleskim Anica prenosila želje i potrebe svojih roditelja. “Pošta od Migracije!“ reče i pruži roditeljima po jednu bijelu kovertu. “Šta je sad ovo?“ nepovjerljivo zriknu Dragan. “Da se nisu predomislili?“ s nadom upita Radmila. “More bit’“ obveseli se i Dragan. “Pa ja, možda im je žao dijeta, rekla im je da od ambrozije i alergije ne može u školu“ ponada se Radmila. “Kažu oni da su im djeca najbitnija“. “Jest’, jest’, mene je tako nekako gledala ona žena što sam s njom pričala, k’o da bi mi odma’ dala papire“ obradova se i Anica. “A džabe se mi jeli što im nismo nešto slagali ko sav svijet, eto vidiš da se isplati bit’ iskren“ sa zadovoljstvom izjavi Rada. Ponovo oživljeni, Dragan i Radmila počeše otvarati kovertu, dok su se u njima opet gradili planovi za budućnost, koji su ih nedavno napustili. Anica će ići u školu, taman treba početi srednju, upisati će nešto da može živjeti ko gospođa, što da se pati čitav život kao njih dvoje. Dragan će naći nekog posla do penzije, brzo će i penzija, ovdje ti je daju pa da si jedan dan radio. U Bosni ima pet godina radnog staža, valjda se i to broji, mada se Dragan naradio dosta više, radio je i sada u Brčkom od jutra do mraka, ali mimo svih knjiga i zakona. Zato je radna knjižica zjapila prazna. Ali, ne mari, sve će im to Dragan oprostiti i zaboraviti, samo da ugleda taj pozitivan odgovor koji bi mu život okrenuo naglavačke.

Radmila izvuče tanki papir iz svoje koverte i zbunjeno se zagleda u njega. “Šta je ovo?“ upita muža. “Anice, sine, de vidi ti, ti se razumiješ“ gurnu papir pred kćerku. Nasuprot nje, Dragan je blijedo gledao u komad papira. “Šta ima gledat’, vidiš da je karta“ naposljetku odbrusi Radi. “Evo vidiš, piše Istanbul, pa ‘vamo piše Tuzla.“ “Čuj Istambul, šta ću u Istambulu?“ začudi se zabrinuta Rada. Jedino je Anica bila vesela. Čuj, Istanbul! E, nije mislila da će tamo ikad ići. Dobar je Bog, zaključi tinejdžerka sa smiješkom, ali ništa ne reče roditeljima. “E, ne mere ovo ovako“ stisnutih šaka progovori Dragan. “Nismo mi džabe avtobusom dolazili! Ja neću avionom, ne smijem, ne mogu, nek’ me ubiju, al’ ne mogu!“ uspuha se on. “A ovo avionom?“ zbunjeno upita Radmila, tek da nešto kaže. “Jašta je nego avionom, neće ti avtobus do Istambula ić’!“ ljutnu se Dragan. “Pa ja, što bi iš’o“ pomirljivo zaključi Rada. “Jest’, jest’, jeftinije im avionom nego avtobusom“ dosjeti se Dragan. “E, da imam para, išta da imam, sam bi’ sebi platio kartu.“ Malena porodica od države Švedske mjesečno je dobijala zajedno 1500 švedskih kruna, što su čuvali ova dva mjeseca da isplate barem jednu ratu kredita koji ih je doveo ovdje. Mada, nisu uvijek mogli izdržati da jedu hljeb i puter, te su većinu novca potrošili na salame, paštete i rezani duhan. Sve je bilo skupo, dosta skuplje nego u Bosni. “E, bolje da sam govna jeo nego što sam dav’o pare na onu paštetu“ pokunji se Dragan. Sa strahom je gledao u komad papira što ga je držao u ruci. Znao je da mu je ovo kraj, da će se nedvojbeno nešto pokvariti u avionu, gore u nebesima, jednom kad sjedne na njega, i da će i on i porodica mu život skončati skršeni metalnom konstrukcijom negdje na tuđoj, nepoznatoj zemlji. “Znaš šta? Odosmo Anica i ja da vidimo mogul’ ovo promjenut!“ ustade Rada, odlučna u namjeri da pomogne mužu. Ona se nije plašila aviona, ali ako je Dragan mislio da je to zlo, onda mora da je i bilo. Zgrabi karte i kćerku i žurno odoše do recepcije. Dragan je gledao za njima, već unaprijed znajući odgovor. Jer, kad si rođen proklet… Pogled mu se vrati na drvo iznad njegovog stola. Preostali usamljeni vrabac netremice je zurio u njega sa tanane grane. “Pa jest’, imaš pravo.“ reče gledajući u crne oči ptice. “Džaba krila onom ko se plaši leta.“ Vrabac odmaknu pogled od Draganovih očiju, zavrpolji se pa odleprša. Na Draganovom hljebu ostao je pušeći se topli znamen crne sreće, vrapčev zalog čovjeku koji nije imao krila.

Autorka: Maida Salkanović

Fotografija: tumblr.com