Đorđe Živadinović: U umetnosti je spas!

 

Mladi i perspektivni glumac Đorđe Živadinović je već sa svojih šesnaest godina postao član amaterskog pozorišta „Masuka” iz Velike Plane. Bio je autor i voditelj omladinske emisije na lokalnom radiju i novinar-saradnik opštinskog lista „Morava Press”, a od prošle godine je i voditelj emisije „Centriranje” na Radiju B92. Član je Akademskog pozorišta „Branko Krsmanović” i Umetničke grupe „Nešto kreARTivno”. Glumio je u deset predstava ovih ansambla. Već je napravio i svoje prve korake na filmskom platnu.

 

Kako si zavoleo glumu?

 

Kao i većina dece. Obožavao sam crtane filmove, uopšte TV, pa „Otvorena vrata” i nekako sam uvek bio aktivno, otvoreno i ekspresivno dete. Već u vrtiću sam sa vaspitačicom i nekoliko drugara napisao tekst „Rascvetanka Ružić”, a onda su usledile razne recitatorske i literarne sekcije, pa dramska, i ne znam zapravo ni sam kako se to desilo. Tek znam da sam se time bavio od detinjstva u različitim formama.

 

Djordje Zivadinovic2

Svoju karijeru si započeo kao glumac amater. Danas se glumom baviš profesionalno. Koje su ključne razlike između amaterskog i profesionalnog pozorišta?

 

Trebalo bi da je razlika materijalne prirode, oduvek se podrazumevalo da se amateri time bave bez novčane ili kakve druge nadoknade, pored nekog drugog posla. Kada si u amaterskom pozorištu, tu dolaziš isključivo zato što to voliš i bez opterećenja, i to je predivno, osim ako nije u pitanju neka diletantska trupa koja se time bavi na loš način. Profesionalno pozorište je umetnička ustanova u kojoj uglavnom diplomirani glumci i studenti glume bivaju plaćeni za svoj rad, koji takođe ne isključuje ljubav i uživanje, čak je najčešće na znatno višem nivou u odnosu na amaterske ustanove, ali donosi mnogo više obaveza i odgovornosti, kao npr. učiteljski posao u školi, bravarski u radionici i sl. Nažalost, danas su kultura i umetnost u vrlo lošem stanju te se profesionalno bavljenje pozorištem gotovo može upoređivati s amaterskim u smislu novčane satisfakcije, ali, najiskrenije, smatram da postoji niz amaterskih pozorišta i trupa koje se bave umetnošću na višem nivou od nekih profesionalnih. Profesionalizam je, za mene, pitanje stava i odluke. To sam shvatio kada sam zaigrao u predstavama Akademskog pozorišta (režije Nikole Zavišića, Milana Markovića i Vladimira Cvejića) i trupe „Nešto kreartivno” (u režijama Jovana Stamatovića-Karića).

 

Da li se sećaš svoje prve velike uloge i aplauza?

 

Nisam siguran šta bih mogao na nazovem velikom ulogom, ali možda je to bio Mića iz „Beogradske trilogije” Biljane Srbljanović u režiji Dejana Cicmilovića. Ona je značajna jer sam tada prvi put ozbiljno radio u pozorištu s posvećenom ekipom talentovanih kolega iz gimnazije predvođenih divnim rediteljem, glumcem i pedagogom, i da sam pritom imao svest o tome. To je zasigurno bio moj prvi, veliki korak ka odluci da želim da se bavim glumom. A svest je nešto najvažnije što glumac treba da poseduje, bar nas tome uči moj profesor na akademiji, Svetozar Cvetković. I eto, simbolično, moj drugi „prvi” veliki korak, prvi ispit na akademiji, bio je takođe tekst Biljane Srbljanović, „Porodične priče”, a ovog puta je i autorka teksta bila u publici i iskreno čestitala celoj klasi na odličnoj predstavi.

 

Na filmskom platnu si već napravio značajne korake. Sa kim si sve sarađivao i koje si savete dobio od „velikih glumačkih imena”?

 

Na snimanju rimejka „Šešira profesora Koste Vujića” imao sam priliku da slušam i gledam neke od naših velikih glumaca: Berčeka, Brstinu, Ejdusa, tada sam prvi put i video kako stvari na filmu funkcionišu, koliko je to drugačije od pozorišta, koliko svaki detalj znači. Ipak, prve savete u vezi s radom pred kamerama dobio sam na snimanju „Ravne gore”, pre svega od reditelja Radoša Bajića, svog sugrađanina Ivana Vučkovića, Laze Ristovskog, Petra Arsovskog, ali i od svakog iz ekipe. Svaki savet bio je dragocen za nekog ko prvi put tumači ozbiljnu ulogu, istorijsku ličnost. Prirodno, samouvereno, iskreno, kako osećaš, kako misliš da se on osećao – to su bili neki od  saveta koje sam dobijao, a kojima sam se i sam vodio.

 

Da li ti veće uživanje predstavlja gluma u pozorištu ili gluma na filmu?
 

Plašim se opredeljivanja da ne bih sebi zatvorio neka vrata!  Šalim se, naravno. Kao što rekoh, postoji suštinska razlika između procesa stvaranja prilikom igranja u pozorištu, na TV-u i filmu. Voleo bih da se uspešno borim na oba fronta, ali trenutno, u procesu glumačkog obrazovanja, više mi odgovara pozorišni način rada, trajniji i konstantniji, koji rezultira nečim živim, na sceni, tu ispred vaših očiju, toliko blizu da možete i fizički da osetite magiju. Naravno, i filmska magija je vrlo posebna, ponekad i jača, tako da, kad bolje razmislim i setim se svih sjajnih filmskih ostvarenja, ne bih postaviljao pitanje pozorište ili film, već kvalitet i ideja ili šund i nonsens.

 

U seriji „Ravna gora” dobio si ulogu mladog kralja Petra II Karađorđevića. Kako si se pripremao za ovu ulogu?

 

Ta uloga me je zadesila pre upisa na akademiju i zato jedva čekam da vidim, posle više od godinu dana od početka snimanja, šta sam zapravo uradio. Mnogo sam čitao, gledao dostupnu dokumentarnu građu, pričao s nekim istoričarima, ali i razgovarao s Radošem o tome šta je važno da se čita iz moga lika. Shvatili smo da je najbitnije prikazati upravo ranjivost, nesvest i realnu političku i fizičku nemoć i nespremnost jednog dečaka da upravlja takvim sistemom u više nego tragičnoj situaciji.

 

Djordje Zivadinovic3

Predstava „Muškarčine” vam je donela mnogo pozitivnih kritika i nagrada. Nedavno je osvojila prvu nagradu na Pozorišnom festivalu „Teatar za mlade” u Novom Pazaru, a na festivalu „PatosOFFiranje 09” dodeljena vam je nagrada „Branislav B. Čubrilović” za umetničku hrabrost. Da li si zbog toga na ovu predstavu najviše ponosan?

 

„Muškarčine” su proces-predstava koja je nastajala skoro šest meseci. Naša ekipa je prošla kroz niz radionica, seminara, istina i izazova ne bi li iznedrila ovo što jeste, a to je uspešna predstava koja se bavi pitanjem maskuliniteta u Srbiji. Smatram da je izuzetno značajno govoriti o tome s obzirom na permanentni rast nasilja, ali i zbog uvek istovremeno zabavnog i strašnog odgovora gledalaca na moje pitanje: „Ko Vas je učio kako da budete muško?” Mi smo u ovom procesu saznali i dobili mnogo toga, a nadamo se i naša brojna publika.

 

Zbog čega publika treba da odgleda ovu predstavu?
 

Iz više razloga: zato što je ovo stvar o kojoj se vrlo malo govori, a očigledno je potrebno mnogo više, zato što je prilično drugačija od većine predstava na repertoaru beogradskih pozorišta, zato što smo tu nas sedmorica divnih, mladih, energičnih mladića koji vam nude, s jedne strane, izvanredni show, a s druge, lekciju koji ste propustili u školi ili priču koju nikad niste čuli od svojih roditelja, zato što jednostavno morate da idete u pozorište!

 

Djordje Zivadinovic4

Bogdan Diklić je rekao: „Ja nikoga ne mogu da naučim da glumi, ali mogu da ga poučim kako da to sam nauči.” Da li si saglasan sa njegovom mišlju?

 

Bogdan je predivan glumac i ja ga veoma poštujem, a ova misao je kao i gotovo sve iz njegove knjige „O glumi bez glume”, tako fantastična da ili si oduševljen ili ne znaš tačno šta si pročitao, pa moraš bar još nekoliko puta. Ipak, može biti da je ovde u pravu, mada ja mislim da gluma ne može da se nauči, verujem da se stvari otkrivaju i memorišu, prolaze kroz tebe, pa ti onda raspolažeš njima po sopstvenom nahođenju i sposobnostima. Čak i da se „uči”, to je beskonačan proces i nikada se ne može potpuno naučiti. Tako sada razmišljam.

 

Postoji mnogo glumaca koji su „naturščici”, ali određena ostvarenja ne možemo da zamislimo bez njihovog udela (Pavle Vujisić, Miodrag Petrović-Čkalja). Šta je važnije za glumu – talenat, sreća ili obrazovanje?

 

Upravo se nadovezujem na prethodni odgovor, stvari prolaze kroz tebe i ti onda sve te boje i oblike prenosiš dalje na papir, platno, glinu, scenu, kameru, na ljude, a to mnogo zavisi od talenta, rada i, naravno, sreće. Ona je neosporno važna, nekada i presudna, ali ipak su rad na sebi i upornost, po mom mišljenju, najvažniji, jer na to sami utičemo. Tek tada talenat vredi i može da se pokaže u punom sjaju.

 

Na čemu trenutno radiš i kakvi su tvoji dalji planovi?
 

Nemam velike planove, sem da završim Fakultet političkih nauka, na kom sam apsolvent od juna ove godine. Nastavljam sa studijama glume i igranjem predstava, upravo sam snimio jednu malu ali veomu interesantnu i meni vrlo zabavnu rolu u diplomskom filmu Luke Bursaća. U maju sledeće godine, nadam se, igraću glavnu ulogu u filmu Momira Miloševića, a trenutno počinjem i rad na projektu prof. Vlatka Ilića i Vojislava Klačara „Pet nivoa pet razgovora dr Svetolika Plesnika i dr Marije Polek”, u kome ću igrati uz mlade a iskusne kolege Tamaru Krcunović i Nikolu Vujovića, kao i s koleginicom sa klase Bojanom Stanković, za koju verujem da će postati velika glumica.

 

Zbog čega si ti crna ovca?
 

Na primer, zato što sam, kao i mnoge crne ovce, s FPN-a pobegao glavom bez obzira, nije ni čudo zašto tako malo pametnih a osećajnih ljudi ostaje u politici, i spas našao u umetnosti, ma koliko to otrcano zvučalo. Na primer, zato što ponekad osećam da stvarno radim i pričam uzalud, ali beskompromisno sam istrajan. Na primer, zato što ponekad previše maštam, pokušavam da razumem i zamislim kako bi bilo divno da živimo utopiju, ili čak anarhizam. Ima mnogo primera koje bih mogao da navedem, ali dovoljan je jedan jedini da bi ovca postala crna bez mogućnosti da postane (ponovo) bela. A možda i ne treba. Možda bi bilo mnogo bolje da je bar 50% crnih ovaca u ovom našem stadu.

 

 

Miloš Stepanović

Nema komentara

Ostavi komentar