Dobrota na izdisaju

30. oktobra 2017.

Opet je magla! Tjera me da se otisnem na more. Gdje ću kao pravi mornar, pratiti svaki talas dok se nemirno sprema za još jedan put, bez osjećaja povratka. Pamtim, jednom je neko rekao, kako talas koji dođe i zapljuskuje sve oko sebe, hrabar je samo dok dolazi. Snažan, velik i pomalo krilat. Vjerujem da i on zna, koliko je prolazan među tim vodenim daljinama. Nisi prolazan dok se svako jutro budiš i spavaš pod nečijim trepavicama. Tako kad otvori oči da prvo što vidi, bude svijet bez kojeg ne umije.

ivana-lakic-blacksheep.rs

Spoznaješ da si trebao biti stanovnik zemlje, koja se sakrila ispod nečijih trepavica. Zemlja nekog vojnika, tamo gdje se prelijeva i raste srce u petama. Petama koje najčešće i ne osjetiš, zbog hladnoće i zime. Osjetiš srce, to je dovoljno! Dovoljno da te svaki put rasplače i vrati nazad. Dok čekaš avion, u oblacima ti se ucrtalo sve ono što si htio. Sada u tom gustom nebu vidiš sve što ti se činilo malo i mizerno. Oči mi se magle. Tad moram da odem. Negdje u plave i beskrajne vode, da ne poznajem nikoga. Čak ni talase, koji nikad nisu isti i znamo da nam neće biti dragi. Mornar sam na pučini bez luke, sidra, ali sa jedrom. Putujem dok mi oblak namiguje. Usput kao baba, neko pljusne vodu za mnom iz čaše, za bolju sreću. Neću zbrisati danas, ali ću sutra sigurno. Do tada ću ispisivati viljuškom slova po krompir – pireu. Jesti omiljene krempite petkom uveče. Piti crno vino, dok potpuno ne omatorim. Svaki dan čuvati kafu iz Italije, za posebne i drage goste. Praviti štrudle sa višnjama da iznenadim nekoga, kome ne trebaju moja iznenađenja. Mi smo takvi, na početku svoji, posebni, a kasnije se uklapamo. Sve to dok ne dođemo do srebrene svadbe i tad nam srodna duša zbriše. Tad ti se nekako i ne da, da pokušavaš ponovo i glumiš nekome maćehu. Nisi ogorčen, kao onaj pekar što ti je prodao krofne koje u očima moga tate izgledaju kao „vojnički opanak“. Nije ni čudo, vani se lišće čudno kreće. Dolazi mi sve do prozora, dok se kao na ljuljašci njiše zajedno sa vjetrom. Komšije se već treći dan svađaju, jer im je dosadila uloga roditeljstva. Velika očekivanja i sav kliše od života koji su prošli.

Ne vrijedi! Ne umijem da ispunim šablon. Čak ni u formularu za neku administraciju. Ne volim časove besplatnog slikarstva, gdje nas uče kako da „zamažemo“ oči drugima. Tako pokažemo, da smo mi savršeno dobro. Nisam za pravljenje ljubavnih skrovišta, više sam za solo gluvarenja. Neću da radim nešto, što će zadovoljiti tuđe strine, ujne i babe. Neki dan me Đura pandur pitao: “Hej, kad ćeš više da odeš iz ove zemlje, nije to za tebe?!“ Ne mogu piti čaj, sa nekim kome je taj trenutak sistematizacija tuđih života. Niti da budem prijatelj nekome, ko ne umije da bude prijatelj. Sad hoću da me puste svi, da plačem u potkošulji na tufnice i da brišem suze gornjim dijelom pidžame. Baš kao sinoć u svojoj sobi uz krempitu oko ponoći. Sve to u svojoj dobroti i sigurnosti da nije na izdisaju.

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: favim.com