Dilan Dog: „Smak sveta je počeo, ovo je rezultat“

Zdravo, Dilane! Hvala ti što si pristao na ovaj intervju. S obzirom na to da postoje mnoge stvari koje bi čitaoci i čitateljke stripa u kojem si ti glavni junak hteli da znaju o tebi i onome čime se baviš, morala sam da se potrudim da dođem do tebe i zamolim te da nam otkriješ svoj svet.

Hej, zdravo! Hvala Vama što ste me pozvali. Razne novine svakodnevno pišu o meni i za novinare važim za ’’šarlatana’’ koji se samo pretstavlja kao ’’istraživač natprirodnih pojava’’, a u stvari, ko zna o kome se zapravo radi, ali navikao sam na to. Niko od njih me zapravo ni ne poznaje, pa im se može da tako pišu, a takve njihove izjave zapravo im služe da prodaju što veći broj tiraža, jer, Bože moj, od nečega mora da se živi. Ali, opet, s druge strane, čim se novine toliko kupuju, znači, i narod voli da čita takve stvari i da prerano donosi zaključke o nekome, a da se ni ne zapita da li je to istina. Ko će kopati po pravoj istini kad nam je ’’kvaziistina’’ servirana na papiru, a mi još u to i verujemo. No, dobro, uvek postoje izuzeci. Vi ste se potrudili da dođete do mene i lično se raspitate o meni i to je za svaku pohvalu. Lepo je znati da u eri izmišljanja i laži postoje oni koji tragaju za istinom i čiji želudac ne može da svari nečiju pokvarenu maštu.

Drago mi je što imaš takvo mišljenje. Elem, pređimo na stvar. Reci mi, šta te je navelo da postaneš privatni detektiv koji se bavi noćnim morama, demonima, zombijima i sličnim stvorenjima?

Pre svega, ja sam prvo radio kao policajac u Skotland Jardu, nekoliko godina. Nakon toga, odlučio sam da postanem privatni detektiv koji će pomagati određenim ljudima koji nemaju uobičajene probleme, već su ti problemi neke više prirode. Dok sam radio u Skotland Jardu, susretao sam se sa raznim ljudima, karakterima, raznim vrstama ubistava, ali su to uglavnom uobičajene stvari. To je danas postala svakodnevica. Međutim, ovde se radi o ljudima koji imaju noćne more, a ne mogu da ih se reše. Dešavalo se da mi klijent doslovno kaže kako je svojim očima video zombija ili demona. E, takve slučajeve ja rešavam, ili, pak, trudim se da ih rešim i samim tim pomognem tim ljudima. Hteo sam nešto drugačije, da otkrijem taj svet i lično se suočim sa pravim čudovištima poput ovih. Nimalo nije lako, ali radeći ovaj posao, sve bolje upoznajem i svet u kome živimo i shvatam nešto o čemu neki ljudi možda nemaju ni predstavu.

Primetila sam, kao i mnogi čitaoci verovatno, da u tebi postoji jedna vrsta paradoksa. Ti se baviš time, a vrlo često ni sam ne veruješ u priče svojih klijenata. Kako je moguće da sumnjaš u takve stvari, ako si se rešavajući već neke slučajeve susretao sa sličnim?

Znate kako, istina je da se već godinama bavim ovim, ali uvek se nađe nešto što će čoveka iznenaditi. Ona otrcana fraza: ,,Ništa me više ne može iznenaditi’’, koju govore mnogi koji, kao, tvrde da su mnogo toga prošli, blabla, nikada nije u potpunosti tačna. Uvek postoji neka sumnja. Kao što sam rekao, susretao sam se sa različitim ljudima i ja nikada ne mogu da znam da li je to što mi priča neko koga prvi put vidim samo plod njegove fantazije ili je istina. Uvek sve uzimam s rezervom jer u takvom svetu živimo. Nisam naivac i dosta vremena mi treba da razmislim pre nego što prihvatim slučaj. Dešava se da mi na prvu pomisao slučaj izgleda kao nešto što nije za mene, što je za običnu policiju, ali ima nešto u meni što me kopka i natera na kraju da prihvatim slučaj.

Da li je to što vas ’’kopka’’ ono čuveno ’’šesto i po čulo’’ kojim se vodite svaki put kada krenete u istraživanje i rešavanje slučaja?

Tako je, to je to. Ja garantujem da mi upravo ono pomaže da dođem do rešenja svakog slučaja. Da nema tog instinkta, išao bih kao muva bez glave. Lutao bih u prazno i dani bi prolazili bez ikakvog pomaka u rešavanju. Zapravo, svako od nas ima taj instinkt, samo što nikome ne pada na pamet da se njime malo pozabavi. Ono ’’nešto’’ što vam ne da mira, što vam često ukazuje na pravi put, a uporno ga negirate, e, to je to. Ne treba da čekamo da nam razni stručnjaci, psiholozi, psihijatri, psihoanalitičari, psihopatolozi i šta ti ja znam, otkriju te neke teško dokučive stvari u čoveku, već moramo sami da se potrudimo da otkrijemo sebe. Jedino tako ćemo sebi pomoći o čemu god se radilo, kao što meni, otkrivši ovo ’’šesto i po čulo’’ kod sebe, pomaže.

Hmm. Zanimljivo stanovište. Reci mi, kako to da se ne plašiš takvih stvari kao što su demoni i zombiji, a plašiš se slepih miševa, klaustrofobičan si, takođe, plašiš se visine? Mislim, priznaćeš, ipak demoni uteruju mnogo veći strah u kosti od slepih miševa, na primer.

Haha, to je tačno. Ali  sa demonima se susrećem mnogo češće nego sa slepim miševima, a i nekako sam navikao. Nemam često priliku da se nađem na nekom mestu gde je ogromna visina u pitanju, a takođe, retko se nađem u skroz zatvorenom prostoru, osim kada me slučaj navede na neko takvo mesto. Međutim, i tada se izborim sa tim. To je nešto što, donekle, mogu da kontrolišm, jer naprosto se ne izlažem tome ako ne moram. Sretanje sa demonima, na primer, ne mogu da kontrolišem. Čak i kad izađem iz kuće da prošetam, možda nekad sretnem nekog demona u čovečjem obliku, a da toga nisam svestan, jer, nažalost, sve veći broj ljudi postaje neka vrsta demona. A sa svakim demonom do sad, kakav god on bio, uspeo sam da se izborim. Koliko god to čudno zvučalo, ali i demoni najčešće imaju neku slabu tačku. Primetili ste da veliki broj epizoda ima slučajeve iz kojih se na kraju ispostavi da je ’’demon’’ iz priče nekog klijenta, zapravo neki njegov neprijatelj iz prošlosti, pa nekada, što je najgore, neki prijatelj. Sve to nas dovodi do činjenice da, ovo natprirodno, ili paranormalno, nazovite ga kako hoćete, polako, na našu veliku žalost, postaje normalno.

Da li ti imaš neke svoje demone i kako se sa njima boriš? Da li je sa njima lakše ili teže boriti se u odnosu na ove ’’spoljašnje’’?

Imam ih, naravno. Ima ih svako od nas. To su oni demoni koji nam nekada stvaraju nesanice ako su prljavi, kao na primer savest ili ako su toliko zli da nam ne daju da spoznamo sopstvene vrednosti pa smo ljubomorni na druge, kao što je zavist. Ali ima i druga vrsta ’’unutrašnjih’’ demona koji nisu zli, već nam samo stvaraju teskobu. To su usamljenost, praznina, tuga i slično. Nema osobe na ovom svetu koja se sa tim demonima ne bori. Ali ne, ne samo da nije lakše boriti se sa njima, već je to jedna od najtežih borbi sa kojima se svi susrećemo. Za razliku od ovih ’’spoljašnjih’’ sa kojima se ja borim rešavajući slučajeve, za unutrašnje treba imati mnogo više strpljenja, treba mnogo više vremena da bi se ta borba okončala i na kraju opet nije zagarantovano da ćemo se do kraja sa njima izboriti. Ali te demone možemo da kontrolišemo putem samoispitivanja i analiziranja svojih misli, osećanja i svega što nas koči. Nema drugog načina.

Dva tvoja najbolja prijatelja krase svaki serijal i zajedno sa tobom predstavljaju srž ovog stripa. Kakvu tačno ulogu zauzimaju inspektor Blok i Gručo u tvojim dogodovštinama, pa na kraju krajeva, i u tvom životu?

Inspektor Blok je moj najbolji prijatelj i kolega još od kad sam počeo da radim u Skotland Jardu. Sarađivali smo sve vreme dok sam radio tamo, a često mi pomaže i sada. Nekad i on mene zamoli za pomoć kada mu je neophodna. Iako nekad misli da u neke stvari ne bi trebalo da se petljam, ipak mi na kraju uvek pomogne. To je pravo prijateljstvo, ne znam kako bih to drugačije definisao. Što se tiče Gruča, on je tu da unese malo vedrine u serijal, da ne bude baš sve tako crno i ’’demonsko’’. Sve što on kaže jesu gluposti, vicevi stari preko trista godina, koji su verovatno samo pećinskim ljudima bili zanimljivi i smešni. Sada su smešni samo  njemu i onima kojima je Gručo, na neki verovatno i njima neobjašnjiv način, simpatičan (a to su uglavnom devojke i to veoma retke).  On inače ume da obori rekord u gubljenju želje za životom skoro svakog klijenta, s obzirom da je on taj koji im otvara vrata i odmah ih saleće s vrata i obasipa svojim vicevima. Nakon deset sekundi od trenutka ulaska u kuću, klijenti klonu duhom. Ali, njegova uloga nije samo u pričanju bajatih viceva, već i da meni, ponekad senilnom, dobaci pištolj kad je najkritičniji trenutak.

Kako bi izgledao tvoj život bez njih dvojice?

Bio bi dosadan i prazan. S jedne strane, bez Bloka ne bih mogao da dođem do nekih racionalnih objašnjena kada su u pitanju slučajevi koje rešavam, jer su dve glave uvek pametnije od jedne. Sa druge strane, Gručo je oduvek bio taj koji razbije monotoniju mog života unoseći tu svoju komičku draž u njega. Koliko god bili glupi ti njegovi vicevi, nije stvar u vicevima, već u onome ko ih priča. Uvek je hteo da me oraspoloži, da na neki način pomogne, iako zna da u većini slučajeva samo odmaže, ali je uvek pored mene. Uostalom, i on mene mora da trpi, s obzirom na to da je nekad i mene teško istrpeti. Nije ni to lak posao.

Zanimljiva je činjenica da se u svakom serijalu pojavi neka devojka (ili u ulozi klijenta ili u nekoj drugoj ulozi), koja pri tom nakon kratkog vremena završi u tvom krevetu. Kako to da ti i pored toga i dalje nemaš devojku?

Ehh, šta ću kad jednostavno ne mogu da odolim. Mada, kao što ste mogli da primetite, ni one meni baš ne mogu da odole. Imao sam mnogo obožavateljki koje su baš mene angažovale kao jedan od načina da bi me upoznale. Princip dva u jedan: angažuju me, ja im rešim slučaj i zadovoljim ih i na neki drugi način, ako razumete šta hoću da kažem. Vidite, nisam baš kod svih čitalaca žute štampe negativan lik. Zapravo, kad malo bolje razmislim, to njihovo pisanje ide na obostranu korist. S tim što oni od prodaje tiraža dobiju pare, a ja zadovoljstvo.

Da li postoje neki posebni slučajevi koje si rešio, a koji su ostavili veliki trag u tvom životu i da li, takođe, misliš da postoje neke situacije koje čitaoci neće zaboraviti ili koje su, na neki način uspele da ih promene?

Da, naravno. Postoji nekoliko slučajeva koje nikada neću zaboraviti. Nekada, nakon rešavanja slučaja, kada se sve završi, zapišem neke svoje misli ili utiske. To je moj način da iskažem svoja osećanja. Stavim na papir sve ono što mi se nakupilo dok sam istraživao. Neki slučajevi ostave tako jak utisak na mene da mi treba mnogo vremena da se oporavim, ali to je sve deo mog posla, a i samog života. Što se tiče čitaoca, verovatno da. Na to može uticati mnogo faktora. Na primer, ako se u nekom slučaju nađe lik koji im na poseban način privuče pažnju, pa on strada, a oni saosećaju s njim, ne razumeju zašto mu se to desilo, a bio je dobar i pošten. To može ostaviti jak utisak na njih, pogotovu što se uglavnom radi o mlađim čitaocima. Najčešće na osnovu toga dođu do zaključka da uglavnom pošteni i nevini ljudi najviše stradaju. Nekad je dovoljna samo jedna rečenica koju neko od likova izgovori i da to čitalac doživi kao rafal u njegovo srce i eto, ostaje trag.

I za kraj, da li imaš neku poruku da pošalješ svojim čitaocima?

Naravno. Sve se dešava sa razlogom, pa tako sa razlogom demoni i čudovišta postaju sastavni deo današnjice. Smak sveta je počeo, ovo je rezultat. Ja vam pomažem da vidite koja su prava, a koja lažna čudovišta i da čak i vama najbliskija osoba može postati čudovište, a takođe, na svom primeru vam pokazujem kako da se izborite sa njima. Ovo jeste strip, ja jesam glavni junak, ali ako se prenese na stvarnost, onda to izgleda tako što je vaš život strip, a vi ste glavni junak. Verujte sebi, izborite se sa čudovištima i živite život onako kako vam odgovara. Veliki pozdrav!

Razgovarala: Nevena Stojanović

Fotografije: politika.rs, topgamer.it, throughtheblackhole.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.