Detinjstvo i slične nus pojave

Detinjstvo me podseća na poklone, babine uštipke, pitu savijaču, bambija i slično.

U stvari, serem, baba je krenula da mi daje pare tek kada sam odrastao, a nikad nije bila neka kuvarica, najviše me podseća na kraj u kome sam odrastao. Najlepše ulice u Beogradu, i najagresivniji ljudi.

Setim se tako ponekad kada prođem kroz parkić, kako smo se igrali 11-10, pa ko izgubi dobije deganž lopte u bulju, na to kako smo nesrećnog Antu maltretirali svako veče, jer je nekoj ribi rekao kako mu mi nismo drugari, već da ima perspektivne prijatelje. I zato što je bio Hrvat. Doduše, njega bismo maltretirali i da je bio Paštun, svejedno, bilo je drugih ‘Rvata, ali ih nismo dirali.

Na treninge po kiši, snegu, ledu, na razbijene noseve, crveni soliter, na slepog Nenu, koji je svojim pričama ispratio nekoliko generacija dece, i koliko god da je lagao, svi su ga gotivili, jer je pričao bele laži i na neki sulud način nas održavao u stanju normale.

detinjstvo

Na prve batine, na prvi poljubac, na trešnje iz komšijinog dvorišta i bobice kojima smo kroz duvaljke gađali taksiste. Na klikere zbog kojih smo se svaki dan tukli kada počne sezona. Na Srđana koji je iz kevinog pištolja pucao u TV dok smo gledali Ramba, jer mu nije bilo logično da Rambo može sve to. Zvuk u ušima od pucnja.

Na ribe koje su nosile starke, na dizelaše, na kokice ispred školskog dvorišta, na sisatu radnicu iz fotokopirnice.

Na Cigane, koji su valjali devize na pijaci i pravili kuće od kartona, na neke ljude koje su, hvala Bogu ubili, jer su maltretirali ceo kraj, na sklekove, prvu cigaretu, na sve one koji su uveče smeli da prođu ulicom, a nisu odatle, na pedera iz prizemlja, koji je posekao orahe što su stajali ispod mog prozora.

Na bor koji smo slučajno spalili ispred zgrade, na fudbal koji smo pikali u parkiću svako popodne posle škole.

Ah, to detinjstvo! Mislio sam da se kraj promenio, ali mi reče jedan čovek juče da je ostao isti, čak možda i gori nego što je bio, jedino što sam pre nekoliko nedelja sreo slepog Nenu, kako stoji ispred ulaza i pije pivo, iako veje sneg, šta ga boli kita, on ionako ne vidi da pada sneg, a pivo je pivo.

Pamtim i po Magarcu, koji je pre četiri godine umro.

Živeo je kod nas neko vreme, poklonio mi neku knjigu pesama od Bećkovića, učio me da crtam, odveo mene i našu blago retardiranu sestru (tako smo je od milošte zvali) da gledamo film „Šmeker“ sa Lauševićem, grickali smo semenke, on je pušio pljugu, još uvek nije bilo satanizovano pušenje, tih godina.

Jednom je hteo da me kazni i naterao me da očistim sto i mrve za sobom, posle toga sam, kada je ubacio mrvicu hleba u sestrin tanjir rekao ćaletu i kevi kako joj je ubacio slinu u boraniju.

Ona godinama nije jela boraniju, a on je bio izgrđen, ja više nisam morao nikada da čistim mrve dok je živeo kod nas.

Vodio me u ZOO vrt, jer keva nije mogla, a ćaleta je boleo kurac da gleda životinje.

Lepo je kada si dete, kada imaš pored sebe nekoga ko je stariji 10 godina i svi klinci u kraju ti zavide, jer možeš s njim da ideš gde ti prdne na pamet.

Gledali smo zajedno “Tarasa Buljbu” na drugom kanalu, zimski obrazovni program, još uvek pamtim poslednju scenu, gde riba prilazi i ljubi svog poginulog dragog  u usta, a moja keva ulazi s posla i pičkara me što nisam uradio domaći, koji ne bih uradio sve i da nisam gledao film, Magarcu rekla da kvari dete, a mene kaznila dve nedelje bez TV-a.

Ćale je poništio sankcije, tako da smo Magarac i ja već sutra gledali Džona Vejna i neku kaubojštinu, bilo nam je super.

Neki ljudi ostaju urezani bez obzira što ih nema, lupili su mur na našu dušu.

Autor: Izmišljeni lik

Fotografije: pinterest.com

Nema komentara

Ostavi komentar