Definicija

Odlutala si, ne slušaš me. Izvini. Nema veze, nego dokle si stigla, o čemu sad razmišljaš. Do mora. Je l. Pa da, u vozu smo, maločas smo prvi put ugledali more ove godine i srećni smo. Smejemo se. Imamo slamene šešire, jer sam ja insistirala da se na more ne kreće bez slamenih šešira. Ne zbog sunca i zdravlja, nego zato što sam to videla u nekom spotu ili filmu, možda čula u pesmi ili pročitala u nekoj knjizi. Kažeš mi da sam tako retro. Kažem ti da sam promašila vek, ali je to možda i dobro – pa u nekom od prošlih ne bih upoznala tebe. Sigurno je dobro. Smeješ se. A vozimo se vozom, to te ja vodim u taj neki svoj vek, u dane kada su ranac na leđima, srce u rancu, ruka u ruci i osmeh bili jedino što ti je bilo potrebno da budeš srećan. Ne mreže na internetu, nego one pecaroške, na koje naletimo kada se jednom nateramo da ustanemo ranije i odemo na plažu, onu na kojoj i inače nema mnogo ljudi. Znaš, te mreže su nam tada mnogo milije od ovih, kojima smo okruženi tokom godine. One mirišu na more i na čudnovatog pecaroša, koji se pokupi i ode na drugu stranu obale, jer misli da naš smeh plaši ribe. Možda i plaši, ja se u to ne razumem.

definicija-blacksheep.rs

Te mreže mirišu na tebe, koji mi naglas čitaš deo iz knjige koju si poneo. Fante i njegov Arturo Bandini. Pročitala sam davno, ali uvek volim da mu se vratim. Sećam se da sam Fantea otkrila preko Bukovskog (paradoks), u periodu kada mami nije bilo baš pravo što njeno maloletno žensko dete čita Bukovskog. To isto žensko dete nije marilo za MirJam, ali je zato napamet znalo stihove o Džejn. One stihove kojih pokušavam da se setim tu, na toj plaži, dok slušamo talase, koji se mrzovoljno teturaju do obale. Gradim nam kuću od peska, dok razmišljam o Bukovskovoj definiciji ljubavi i onom:

„i ljubav je reč koja se koristi
previše i
prerano.“

Nije li to tužno, pitam te, kada ljubav uopšte postane reč. Reči se koriste i izližu, kažem ti, a ljubav osetiš il ne osetiš. Ako je osetiš, za stvarno, to ne može da se izliže, ne može da nestane. Uvek će postojati nešto, što će te vraćati u momenat kad si voleo. Kada je tebe neko voleo. Nekad će to biti miris mora, a nekad ćeš se sudariti sa osobom koja će okrenuti čitav tvoj svemir naglavačke. Ponovo. I to je mnogo važnije od reči. Čudno je to, kažeš mi, dok oslonjen na laktove, poput takmičara nekog talent show- a pokušavaš da raširenih zenica oboriš rekord dugog piljenja u sunce, čudno je to, ponavljaš, da to kažeš baš ti, čije su omiljene igračke upravo – reči. Baš zato i kažem – zato što se znamo. Nisu one nimalo naivne.

Ali, zato, ako te zagrlim i ne kažem ništa ili nespretno promrljam sebi u bradu nešto ljubavno, što samo ti razumeš, ako nas samo odvedem do mora i peska pod noktima i ranca na leđima, i srca u rancu, i nas dvoje u vozovima, gde sa slamenim šeširima na glavi i gigantskim osmesima na licima, prvi put pozdravljamo more, mislim da ćemo dobiti definiciju ljubavi. Ali ti ne voliš definicije. Ne volim one, što se pišu. Ove, koje osetimo su nešto najdivnije što može da se desi.

A dešava se. Sada.

Osećaš.

Osećam.

Autorka: Hristina Petrović

Fotografija: tumblr.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.