Dečak, duh i neutralizacija

Kada se ujutru pojavio na tržnici, na jagodicama su mu se otisnuli tragovi tempera. Najtamnije nijanse zelene kojima je sebi odstranio čelo. Iz bušotine se jasno video mozak veličine dinje obmotan metrom. Ako se nagne da pogleda dečaka koji čupa mahovinu odmah uz njegovo koleno, džinovske ideje suzbijene u čvor će ispasti i jednim udarcem usmrtiti dete. Stajao je uspravno, bojeći se da ga ne povredi. Mozak mu je zbog svoje obimnosti pritiskao oči, pa je mogao da razgleda čitavu tržnicu dok čuči. U levom džepu je nosio mesečeve zrake koji su se slivali niz odrane, dlakave butine. I baš kao što uzana lobanja nije podnela pritisak moždane mase, tako ni koža nogu nije umela da prihvati belinu lopte koja se, paradoksalno, primećivala isključivo noću. U desnom džepu je držao papirne maramice. Za razliku od Mesečevog svetla, one su čvrsto stajale upravo tamo gde ih je spustio. Gladan je. Njegov dolazak na pijacu je inspirisan potrebom da upozna kosmička tela maskirana u čoveka. Čovek je paučina koja služi za hvatanje satelita. Tkivo popločano prašinom neotkrivenih zvezda. Ali kada je odšetao od dečka kome je mahovina uveliko prestala da privlači pažnju, poželeo je da jede. Jezikom je gurnuo zbijeni mozak u ljušturu i metar više nije bio potreban. Sada, kada su receptori ukusa označili suštinu, konačno je bio spreman da se prepusti trenutku, kao što se neplivač prepušta neravnim pločicama bazena. Prišao je štandu sa krastavcima i prvo spazio da je boja njegovih prstiju ista kao boja krastavca. Osetio je trzaj nalik na grč u korenu jezika i zamišljao kako mu zeleniš ispunjava sitne razmake između zuba. Maramicama i mesečevim svetlom ne može da kupi povrće čija kora pripada njegovim prstima i ta bol ga je obeležila poput sećanja na prekoran majčin pogled kad je potonuo učeći da pliva.

Ona je u svom trbuhu nosila talase u čijoj su se peni razmnožavali kristali. Prodornost crvene boje grebala je unutrašnjost mehura i znala je da šta god se nalazilo unutra, mora biti poput biljke-ljudožderke. Biljke ne proniknu iz semena. To je obmana oka namenjena beonjači. Spoljašnjoj opni mozga da bismo neustrašivo išli unapred. Godinama pre nego što je poželela da se uopšte bavi botanikom, zasadila je dijamant u pesku, na plitkoj obali ispred kuće svoje sestre, želeći da stvori novu nijansu plavetnila kroz čiji će krvotok proticati otpornost. Uši koje će osluškivati melodiju stena. Biljke potopljene u vodu na mestu gde svetlost može da ih dotakne postanu ~ birena ~. Pola biljka, pola riba. Takvo biće može da otkrije vazduh u okeanu i da se najede u pustinji. Može da preživi apokalipsu, ali ne i povod svog nastanka.

Autor: Marko Jović

Fotografija: dreamstime.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.