Dan kada se vratio Pierrot

21. marta 2017.

Jeste li čitali priču o nama?

Jeste li čitali priču o nama? Čudni par koji živi u pustinji negdje na granici Meksika. Mislim da još niko nikada nije objasnio ljubav. I u pokušaju da to budem ja napravila sam ljubav od blata, obojila ga voštanim bojama i udahnula mu poljupcem život. Bio je baš onakav kakvog sam sanjala, sa očima plavim kao nebo iznad Meksika. Nazvala sam ga Pierrot, dajući mu bunt lika iz nouvelle vague filmova. Dugokosi i bradati gringo koji se u svađama pretvarao u bengalskog tigra. Kao tvorac ove ljubavi i tu sam malu prednost dala sebi. U svađama ja bih bila ptica, šarenih peruški i plavih očiju, neumorna u letenju ostavljajući bengalskog tigra daleko iza sebe u prostranstvima.

Godinama smo se svađali, pretrčali i preletjeli Amazon, Afriku, Saharu, spavali u rižinim poljima i kupali se u Eufratu, ali se uvijek vraćali kućici u Meksiku. Uvijek bi jedno došlo prije drugoga i čekalo. Ono što nismo zaboravljali jesu suveniri i fotografije koje bismo donijeli sa putovanja i krasili zidove kuće njima. Bio je to samo način da probudimo ljubomoru i damo do znanja da nismo mislili jedno na drugo tokom razdvojenosti. Sa zida sam se smijala ja obučena u haljinu ukrašenu peruškama okružena zgodnim Maorima Novog Zelanda. On je uzvraćao udarac. Odmah je zakačio fortku iz Ria sa karnevala u društvu zgodnih kostimiranih Brazilki. Skoro da na zidu više nije bilo mjesta za nova putovanja. Moj selfi sa Drakulom iz Transilvanije je misteriozno nestao. Mislim da ga je bengalski tigar jednom u napadu ljubomore rastrgao. No prije otvaranja kofera, voljeli smo se u prostranom krevetu kuneći se da je svađama došao kraj i da ćemo samo zajedno da trčimo i letimo pustinjom svako jutro.

dan-kada-se-vratio-pierrot-blacksheep.rs

No, ljubav razum ne sluša. A kada sam je od mašte stvorila zaboravila sam da bih mogla da je stvorim savršenu i bez mana. Ali ne, ja sam samo htjela da bude stvarna. A ta stvarna je sa sobom nosila i svađe i ljubomoru i odlaske i vraćanja. Zato sam ga čekala. Ovaj put nekoliko godina. Na trijemu u klimavoj stolici na ljuljanje pored mene su prolazili dani, noći, mjesec se okretao, zvijezde padale, nove se na nebu pojavljivale, a njega nije bilo. Prošlo je nekoliko zima. Onda je došao u sumrak, jednog proljeća. Nosio je osmijeh i kofer prepun lutanja. A iz šešira je virila moja šarena peruška, karta vodilja za povratak kući. Pružio mi je ruku jer smo oboje čuli zvuke pjesme:

„Hello Miss Lonesome
I see you’re back in town
It’s funny how I lose mind when you come aroun…“

Uhvatila sam ga za ruku. A drugom uzela bejzbol palicu sa stolice. I razbila ljubav! Pretvorila ga u šareni prah. Sa gomile sasušenog obojenog blata uzela sam šešir, otresla prašinu sa njega. Zasukala rukave i ruke zaronila u blato oblikujući od njega savršenu ljubav, ovaj put bez mana i čekanja. U vrijeme kada je sunce odlazilo na počinak, kojoti se budili i tamo negdje neki dječak je pjevao

„Hello Miss Lonesome
I see you’re back in town
It’s funny how I lose my mind when you come around
There’s gold in the rivers and diamonds in the mines
Miss Lonesome knows the favor, let’s roll those lucky dice“

ja sam od mašte vajala ljubav!

Autorka: Luna H.

Fotografija: tumblr.com