13 sep Da zagrlim majke

Jutros se nisam probudila u šest! Vjetar je lagano igrao i donosio rano lišće. Pretpran život nastaje onda kad ne znaš šta ćeš sa sobom. Milion stvari bačenih po podu, svijeće koje mirišu na lavandu i Provansu. Noge su mi blijede, svi dodiri sunca polako odlaze sa moje kože. Nedostaje mi more, nedostaju mi ljudi, oni koji su moja jedra i moje more. Sve mi nedostaje, da se okrenem i stisnem šake. U potrazi sam za riječima, onim koje me mame. Riječima koje želim da čujem, jer su dio mene. Da plivam u njima, kao što se pliva u napuštenim i mirnim morima. Dišem dok mi lagano niz obraze pljušti kiša. Kiša straha i čekanja. Mala leđa se polako umaraju od očekivanja. Jutros sam opet namignula na fotografiju Mome Kapora. „Mogu ja to, zelenooki moj.“
Sav nered u mom život polazi sa lijeve strane. Tamo sam sama, puštam da mi nosi sve nježno i beskrajno. Kako da objasnim životu i sebi, da nekad treba zastati?! Koliko će ljudi ostati uz mene dok stojim? Kada koračaš i praviš ispravne korake, svi su tu. Oni su prvi da te potapšu po ramenu, da te vole, prate i grle. Onda kada ostaneš sam, zima će se spustiti sa dalekih brda. Rugaće ti se jer si slabić. Onaj koji je htio da zagrli sve oko sebe. Za njih si slabić jer dva puta duže razmišljaš, da li ćeš povrijediti nekoga ko je blizu tebe.

„Šta će ti diploma, kad ćeš svakako otići iz zemlje?!“ Govorili su mi to oni koji su mislili da su bolji od mene.
Moj brod već odavno traži drugu luku. Luku koja će biti ljepša i pitomija za njega, bar na određeno vrijeme. Sigurna sam da će me boljeti, duša, tijelo i snaga koju potiskujem. Već me boli sve ono što se tako brižno spustilo niz moje lice. Drugar mi je juče rekao, da ovo mjesto nije za mene. Gušim se dok plivam, ali i dalje nastavljam. Sve zajedno, gušenje i plivanje. Sve to da bih pronašla mir.
Treba mi diploma. Zbog dana kad sjedim i gužvam papir ispred sebe, dok mi se šaka trese. Svakodnevnih mučnina pred ispit i bola u želudcu. To je suština ljubavi. Sve ono što toliko volim, a toliko me pati. Ali ne odustajem! Ne, dok ne zagrlim majke. Jednu što mi je dala hrabrost i što me rodila, a drugu jer mi je stvorila srce i naučila me da tragam. Onu što mi svakodnevno stoji u mislima i ne stražari nad mojim greškama. Kaže, da je sve u redu! Obje kažu da je sve u redu, znam da će biti. Dovoljno nježnu, a opet tako snažnu da me podigne sve dok tonem. Mog vječnog Don Kihota i sve one vjetrenjače s kojima se bori. Onoj vili iz Petra Pana, koja tako marljivo čuva moju sjenku. Zbog one koja me uči da nikad ne treba biti pokorena tvrđava. Ne postoje pokorene tvrđave, postoje samo one privremeno osvojene.
U susjednoj učionici neko brani diplomski. Razmišljam i znam, neću odustati dok ne zagrlim svoje majke.

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com