25 apr Čuvaj svoja krila

Sakrivena je u ulicama čija imena ne želi da zna. Bačena kilometrima daleko, ispod nekih bedema koji ponekad zamaraju oči. Nisu dovoljno snažni da zaustave vjetrove, oluje i ledeno kamenje. Luna što nad morem sija, ostala je zarobljena u tuđim pjesmama. Nju sad neumorni flautista sanja dok se sprema za svoj sutrašnji odlazak u sklonište tuđeg oka. Sanja već noćima teške stvari, one koje nije u redu strpati u stare i napuštene ormare. Ostane u tim ormarima fotografija, možda i nečija amajlija. Napolju vjetar srce para. Cimer ju nervira, kaže da voli prozračan prostor. Ne mogu da vjerujem. Nešto ispod oka neumorno curi, kao kiša koja neprestano pada i potajno se ljubi sa pahuljama. Pokušaće večeras da napiše nešto obično, nešto toliko beznadežno da me potrese. Stisnula je zube, pogledala kroz otvoreni prozor koji čangrizavog Kineza prosto oduševljava. Možda je to neko njegovo nadahnuće. Hoće da prehladi svoje emocije, pa da se zatrpa u zimske smetove i zaboravi na nedostajanje. Govorio je tiho ali u isto vrijeme dovoljno iritantno da ga ništa ne shvata.

Obukla je kaput sa tufnama, svoj omiljeni šal prebacila preko malih leđa i izašla van. Na tom prebačenom šalu bi se zadivili narcisi zagledani u vodu. Bilo je dovoljno samo par minuta da napuni oči neželjenim postanarima. Kosa se ovaj put tako nježno mazila sa zimom. Prijalo bi neko kuvano vino, ono što rado pripremaju na Kavkazu. Mrzi plitke osjećaje, znam! Tražila je sve te ostatke Save i Dunava u isti mah nad izvorom nečije rijeke. Hladno je! Ko da će ikad ovdje biti toplije?! Sumnjam! Neki lijeni mačak je prolazio po tuđim krovovima. Zarobljen u starom ludilu, tražio je svoj mir među naizgled običnim mačkama. Ubrzala je korake, više ne prepoznajem intenzitet njenih prstiju. Oni se više ne maze sa asfaltom, već žure. Ne žele da ostanu tamo u tami slučajnosti. Trči kroz bezimeni grad dozivajući sve što istinski voli. Zvijezde su se tada igrale po nebu. Bile su tako blizu jedna drugoj, kao da se sav svijet spojio iznad istog neba. Neki slučajni boem, onaj o kojem ne piše već duže vrijeme, smijao se i slao signale po najbližoj zvijezdi. Kupio joj je sada svu onu kišu, rastjerao sive oblake i zavarao pahulje. Muzika je počela, dovoljno jako da mnogo riđokosi bace svoje cipele. Pobjegla je, tek pred rano jutro. Spremna da izvuče sve stare kofere, uzme prvi avion i pobjegne. Dok se vraćala u sobu, njen nepoznati drugar je čistio ostatke hrane spremljene na njegov način. Zagrlila ga je jako, gotovo čvrsto kao da se znaju godinama. Njih su grijale sve one knjige koje su čitali.

„ Do kad misliš da se uništavaš?“
„Požuri, da ne slomiš krilo.“

Napustila je stan… Tamo u mjestu gdje zima bezbrižno spava i ne boji se novog proljeća. Poneki mačak bi prošao pored ulice, tražeći nešto u njegovom mjesecu ljubavi. Zaboravlja na maglu, kreće se pravo i skuplja ruke u džepove. Sive ptice su krenule za njom u daljine. U gluvo doba, ona bi da vrišti. Bubamara je sletjela na njen obraz! Nečije boje na torti su sijale od srebra. Vratila se, zbog sitnica, krupnih stvari i razglednica.

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: tumblr.com