Crnina

(glava 5. – M A R T I R I J)

Dmitrija poče da napušta strpljenje i da hvata nervoza. Usne mu se iskriviše u tanki grč koji je samo podsećao na osmeh. Poče prstima da lupka po rubu čaše, noga mu poče igrati, on se uskomeša i popi još jednu čašu viskija, naiskap.

Sluškinja je bila zaboravila da zatvori vrata, te je iz velike dvorane dopirala zaglušujuća muzika i graja. U salonu je Dmitrij odahnuo od onog zajedljivog idiota i sada je stajao u ženskom društvu, ništa pametnijem no što mu je bio prethodni sagovornik. Bilo je napretka jedino u tome što je uživao u pevljivom tonu ženskih glasova, u kome nije bilo nadobudnosti i kompleksa više vrednosti. Njegov prethodni snobovski sagovornik je, činilo mu se, prosto vapio za prevaspitavanjem, ali na to Dmitrij nije imao volje da rasipa svoju snagu. Znao je zbog čega je došao, znao je koliko truda mora da uloži. Ni jedna greška se nije smela potkrasti i zato je podsećao neprestano sebe na dužnost koju mora da ispuni. Nije smeo sebi dozvoliti luksuz da izgubi kontrolu ili izazove ma kakavu sumnju.

Predstava koju je trebalo izvesti mora izazvati samo pozitivne ovacije, jer Petru nije lako prevariti.

Ženski glasovi njegovih sagovornica bili su mu tek fizički prijatni, poput kakvog melema, ali ničim mu nisu uspevale održati pažnju. Zato ih je on neprekidno prekidao šalama, zadirkujući ih i flertujući s njima, na šta su se one, opet, milozvučno kikotale. Tako je on dirigovao njihovim glasićima, žudeći da čuje samo jedan.

Iskričavo topla svetlost u slatkim bojama meda i ćilibara padala je na perfektno ispoliranu, bakarnu statuu pastirice, nepogrešivo odabravši trenutak da ga opomene.
Ona je stajala u blizini.
On se, međutim, nije okrenuo. Udahnuo je duboko, radujući se potajno što će uskoro dobiti priliku da odigra svoju ulogu. Unapred se naslađivao utiskom koji se nadao da će u njoj proizvesti. Uživao je u osećaju snage koja mu je prostrujila telom i adrenalin mu je već ispunjavao srce prijatnim osećajem pripravnosti. Zbog toga se u sebi samouvereno smešio i… čekao da mu se plen sam približi.

Kada je već bila blizu, iz prezasićene mase zvukova lako je razaznao njene korake. Iako je nikada nije čuo da mu se prikrada, nekako je znao da su koraci koji su mu bili najbliži – baš njeni. Miris koji ju je sada pratio podsećao ga je na sladost vanile i cimeta, ali bio je neuhvatljiv i nepokoran, unoseći grozničavu uznemirenost i gubeći se kao po njenoj želji.
Nije odoleo.
Osvrnuo se i prvo što je ugledao bila je crna, kožna čizma koja je iskoračila iz duge, crne haljine kroz kosi rez, koji se spuštao sa visine njenog desnog kolena. Stupivši na prag salona, ta je čizma primila k sebi i drugu, čiji je udarac štiklom čuo kao prigušeni odjek na mermeru. Zastala je izazivački, par metara od njega, tako da može biti svestan njenog prisustva, a i ona njegovog, ali da ga ne mora gledati.
Pred njim – tek tada – poče da se materijalizuje ženska figura sa slike. Kao opsenjen, njegov pogled nije prihvatao stvarnost u svom pravom obliku. Metamorfoza je polako otpočinjala…

Posmatrajući ga u ženskom društvu, delujući čas indiferentno, čas ne skrivajući prezir, ne videći ništa sem potencijalnih izdajica i istovremeno mereći težinu njihovih blefova kao kakav iskusni strateg, stajala je spremno, ne skrivajući svoju nadmoć. I iako ga se nije sećala, on joj je u pogledu čitao onu vrstu ljubomore koju osećaš dok gledaš nešto što već smatraš svojim i na čemu ne želiš tuđe otiske. Zbog toga je disala nečujno, iako je bila vidno uzbuđena. Bila je, prividno, savršeno mirna i delovala kao da se hrani narcisoidnim samoobožavanjem. A bilo je u njoj tek jedva samopoštovanja. I niko, sem njega, nije primetio da joj je leva ruka zadrhtala – Petra presrete njegov pogled i pokri tu ruku desnom rukom. Setila se da ljubomorna i pametna žena nisu jedno isto.
Glumila je samopouzdanje. Sve što je time želela postići bilo je da drugi ne primete kako je izgubila bitku i pre nego je počela da ratuje: mučila ju je pomisao što je sebi dozvolila bojažljivu nesigurnost zbog jedne goluždrave barbike koja se meškoljila nazdravljajući sa Dmitrijem i zavodeći ga previše očigledno, gotovo bestidno.
S gađenjem posmatrajući njenu snishodljivost i izveštačeno kikotanje, Petra natera samu sebe da joj se osmehne približavajući im se. Gospođica joj je otpozdravila klimanjem i takođe osmehom, ali joj se malopređašnji pogled preobrazio iz flerta u užas onog trena kada je očima prešla sa Dmitrija na Petru. Njoj je to bilo dovoljno i više nije bilo potrebe da glumi – osvajački, pobednički osmeh na Petrinim usnama postao je iskren.

Napolju je prestala da pada kiša. Mrakom zasvođeno nebo se u svoj svojoj crnini ipak vedrilo i iza paperjasto-plavičstih oblaka Mesec je špijunirao svet. Park ispred dvora bio je posut svežinom i vazduhom se širio prvi nagoveštaj jeseni.
Noć, koju je Petra posmatrala kroz prozor, činila joj se svetlijom od melanholije koja ju je zastrašivala od kako zna za sebe. Sada je, međutim, bila u prostoriji pretrpanoj ljudima, što je možda bio i jedan od njenih najvećih izazova – biti u kavezu sa zmijama i biti sputan da pobegneš od njih, a ipak izdržati. Preživeti. Ali biti bez prilike da se pomeriš i izbegneš koji ujed… ili ma kako odložiš agoniju.

Martirij

Posmatrajući je kriomice, Dmitrij je sa njenog lica čitao opet onu zabrinutost koju dete oseti kada se prvi put odvoji od roditelja, onu studen koja ga preplavi kad spozna da više nema oslonca i kada po prvi put posumnja u svoju snagu i u ispravnost svojih odluka.

Stajala je nepomično u crnoj haljini od kože i čipkastog žoržeta, koja joj se u struku sužavala, vukući se po podu u slapovima crne svile i ističući zanosnu ženstvenost njenih tananih kontura, koje su mu bile neoprostivo promakle prošli put.
Jedar, ali ne i vulgaran dekolte, bio je utonuo u jačinu crne kože koja je skrivala punotu njenih nedara, oivičenih suptilnim naborima, koji su ih na mahove naglašavali. Raskošna niska belih bisera padala je niz crnu čipku kojom se završavao rub haljine, a ti obli, majušni dragulji bacali su skoro neprimetni, sedefasti otsjaj na netaknutu put njenih grudi i, kat-kada, stapali se sa svetlima koja su titrala u dubinama njenih zagasito plavetnih očiju. Njena aristokratski gorda ramena bila su prekrivena crnim tilom koji je padao niz duge, negovane ruke, spuštao se do njenih laktova i tu, rasečen na dva dela, otkrivao njene gole podlaktice i majušne zglobove. Ugljeneno crna kosa bila joj je ležerno podignuta u punđu na temenu, po kojoj je venac svetlosti treptao kao sazvežđe. I samo su dva pramena neprimetno lelujala oko njenih jagodica, blago zarumenjenih zbog Dmitrijeve blizine.

On pokuša da odvoji pogled sa nje, ali u tom trenutku ona ga pogleda i njegov pogled osta paralisan. Osmehnula mu se, a zatim, tobož nezainteresovano, prešla očima preko svih lica koja su je iznenada opkolila. Bila su to sasvim obezličena lica. Njoj se učini da se odjednom našla u krugu maskiranih nakaza koje navališe da je obasipaju komplimentima i čestitkama, na šta se ona samo smešila – ne zbog prihvatanja čestitke ili komplimenta, već zato što se jedva suzdržavala da ne prsne u neprimeren smeh. Da, bio je to onaj njen – njemu dobro poznat i tako drag – podsmeh.

Izgledala je zdravije no ranije toga dana – šminka i kroj haljine učinili su svoje. Više nije bila mrtvački bleda i ispijeno mršava, prenaglašenih kostiju, niti kože da se kroz nju provide plavi putevi krvotoka. Za vreme njihovog razgovora na klupi podsećala ga je na asketske figure kojima su ispunjene fasade gotskih katedrala. Sada su joj usne bile boje ranih trešanja, a crni lukovi njenih obrva naglašavali su varničavu hipnotičnost njenog pogleda.
Iako nije mogao videti na njoj ništa od one sumorne Petre, njene su mu usne – nepoverljive i nedostižne – delovale poznato kao i oči – odsutne i osenčene setom, kao i onda.

Tek je tada on nju uspeo da prepozna: lica i dalje zaodenutog u oreol žalosti, ni malo slučajno odabravši baš crnu boju za svoju večerašnju haljinu. Petra je bila crnja od smrti, ali ipak bi u njenim očima život zasvetlio svaki put kada bi ga pogledala. Kako li je samo mogao biti tako dugo daleko od nje? Kao da je bila mrtva i prežaljena sve vreme, a sada oživela pred njim, samo da bi i njene oči progledale i gledale ga. Pred njim je stajala ona ista devojčica koja je na današnji dan izgubila roditelje i braću. Gledao ju je – bila je sva utonula u neko introvertno stanje koje je izbijalo inadžijski iz nje i koje je ona grčevito grlila, kao nešto što se boji da joj ne otrgnu.
– Dobrodošli. – reče ona, konačno se obraćajući i njemu, a u glasu joj nešto zatreperi. On se napravio da to nije premetio, a ona mu je bila zahvalna na tome.
– Bolje Vas našao. – odgovorio joj je uhvativši joj desnu ruku i podižući je k svojim usnama. Nije spuštao pogled s njenih zbunjenih očiju. Čvrsto je stezao, a opet, držao nežno njenu ruku u svojoj, bojeći se da je ona ne povuče k sebi. – Srećan rođendan Martirijeva. Srećan ti rođendan, moja loknice. – jedva uspe da izgovori, zagrcnut lupanjem srca koje je htelo da iskoči i koje je, činiše mu se, i ona mogla osetiti preko kože njegovog dlana.
„Moja loknice“?! Mnogi se nasmejaše na ove dve reči, a Petra se u prvi mah uvredi. Ali u te dve reči beše zaključano nešto što je u njoj izazva isti onaj, nedorečeni osećaj kao kad ga je posmatrala malo čas, onaj osećaj koji joj se činiše da je star bezmalo koliko i ona…
– Ti se možda ne sećaš… – nastavi on, videvši da se ona bori sa sobom da razbistri sećanja koja su počela da naviru odjednom, gurajući se i zaklanjajući jedno drugo – … ja sam onaj nestašni dečak koji se usudio da te tako nazove i, koliko se sećam, nikada se zbog toga nisi ljutila, pa nemoj ni sad.
Čuvši to, izraz njenog lica i njen pogled se u magnovenju izmeniše. Ona se seti njega i njena ruka, koju je već držao u svojoj, davljenički snažno steže njegovu. Kao da je tim rečima svukao začaranu koprenu iza koje se bila sakrila i pobegla u mrak. U njoj je nešto neočekivano izdahnulo, razbivši u nepovrat njenu nepotpunost i ona nehotice ponovo postade srećna, odista i bezrazložno srećna, kao i ona majušna, skakutava loknica s kojom je nekada voleo da se igra ujesen, jureći je po opalom lišću ovih istih parkova koje su, pre samo nekoliko trenutaka, zajedno posmatrali kroz prozor.

Pogledavši ponovo njene oči koje su sada, iako orošene radosnicama, delovale ponovo kao oči deteta – čiste od svake boli i lišene svake strepnje – ponovo je i sam proživeo trenutak kada mu je bilo nešto više od dvanaest godina i kada je ona, zaspavši mu u naručju ispod očevog bora, umorna i preplanula od celodnevnog jurcanja, disala zdravo kao bucmasti anđelčić koji se potpuno prepušta sigurnosti njegovog zagrljaja. Tako usnula ona nije skidala osmeh, njeni obrašćiči bili su i dalje rumeni, a njeno čelo bilo je mirišljavo kao proleće kada ga je poljubio pružajući je ocu, da je unese u dvor, poričući slutnju da je neće još jednom videti pre rastanka. Ona se, tada, nevoljno promeškoljila, na čas probudila i, pogledavši u Dmitrija, a zatim oca, ponovo zaspala zagrlivši jednom rukom oca oko vrata i spustivši obraz na njegovo rame. Utonuvši u njegove krupne ruke, sigurna na njegovim grudima, nestala je bila iz Dmitrijovog života – sve do sad.
– Dmitrij?! – oslovila ga je s nevericom, gutajući suze – Dmitrij Stefanovič Dobro-…-ljubov….! – ona zamalo uskliknu izgovarajući mu prezime, no dah je izda. Na njeno ushićeno prepoznavanje on se potvrdno nasmeši i ovlaš pokloni, kao da prima nagradu – Ti… Koliko dugo…?! To stvarno nije lepo s tvoje strane da se tako šališ sa mnom… I ceo dan da mi ne kažeš… – ne dovršivši ni jednu misao, ona mu se baci u naručje, obnevidela od sreće i slepa za masu koja ih je ljubopitljivo i zavidno posmatrala.
On ju je čvrsto stegao oko struka, podigao uvis, zavrteo i, spuštajući je na tlo, duboko udahnuo miris njene kose i vrata kao miris nečeg toplog što vaskrsava nevinost prošlosti, što ima moć da vrati sat unazad i odnese ih u vremena kada je sve bilo njihovo.

Autorka: Mirjana Sτojanović

Fotografije: facebook.com

1 Komentar
  • Ivana C.
    Objavljeno 16:16h, 04 oktobra Odgovori

    Jedva čekam nastavak! 🙂 Dopada mi se taj ruski šmek 🙂

Ostavi komentar