Crna ovca nedelje: Stevica Rajčetić

Stevica Rajčetić je mladi pesnik iz Borče. Kad nije u Borči, on lebdi izemeđu zvezda i blata. Protrči kaldrmom, smaže jednu pitu sa vašnjama, nakrivi šešir i započne najlepše stihove o NJOJ.

Šta se krije između zvezda i blata?

Krije se Stevica Rajčetić, pesnik (amater )i sitan paor krupne građe bez salaša iz Borče. Krije se uvek neka ONA,  kriju se neke želje,  kriju se neizrecive ili reči što ostaju na vrhu jezika , krije se jedna stena  sa koje se pruža pogled na Sutomore, luku Bar I morsku pučinu, krije se jedna klupa na obali Dunava sa koje se najlepše vide Zemun, Dunav i nebo. Takođe, sa te klupe sam i odlučio da  zaplovim “Između zvezda i blata”.

Koliko je Borča udaljena od tog mesta?

Borču i Beograd uvek prve pakujem u kofer kada negde putujem, zavistan sam od njih, tako da se može reći da je udaljenost uvek ista  – nulta milimetara.  Daj mi kaldrmu, daj mi pita višnju, daj miris pečenog kukuruza , daj nebo prošarano oblacima, daj reku i eto mene kući, ni na nebu, ni na zemlji.

Stevica-Rajcetic-blacksheep.rs

Gde prestaje pesma, a počinješ ti?

Kao što kažu stihove jedne od omiljenijih mi  pesama benda Eva Braun “Stihovi su tajna pisma, slušaš ih sa radija.” , svaki stih koji napišem je neki produženi deo mene koji se trudi da dopre do neke nje, tako da se može reći da pesma prestaje sa naslovom, dok ja počinjem sa strofama u kojima se uglavnom gubim između mladeža I belega ili sanjarim o tome da nestajem među njima.

Kako raste pesma?

Isto kao I testo za krofne kada u njega ubacimo kvasac. Dakle, kada pomešamo potrebne sastojke i smesu pokrivenu ostavimo u mraku, ona raste.  Takav isti proces je i kod pesme, samo sa tom razlikom što se mesto brašna, vode, praška za pecivo i kvasca koriste oči, usne, ruke I smeh, tišina poprskana isprekidanim dahom, a često se tu nađe I koji gram nedostajanja pa takva smesa postaje I više nego kompaktna, te ume  da preraste i u poemu.

Ko najviše utiče na njihovo stvaranje?

Ane i Sanje, devojčice iz romana Mome Kapora. One su pričalice i sanjari , imaju mladeže na skrivenim mestima I belege na još skrivenijim, sa kolena im se smeškaju ožiljci kao uspomene na  igranje fudbala sa dečacima, u životu uvek gledaju da imaju  dovoljno love za sladoled, pivo i cigarete, obožavaju da se smeju i još više od toga da se grle, i obično se bave nekim vidom kreativnog izražavanja.  Lako ćete ih prepoznati na ulici, samo ako se malo bolje zagledate u one zamišljenje devojčice što klize po pločnicima lagano, dok sve oko njih juri i žuri.

Ko su tvoje muze i da li su one lepše od pesme same?

Moje  muze su  večite devojčice u telima odraslih žena sa  talenatom da izbiju vazduh iz grudi bez udarca. Ne znam zašto i na koji način, ali pored njih je sve moguće,  pa čak I to da jednog jutra simbol Pariza, Ajfelov toranj, osvane u Beogradu ili to da se jedna kafa pretvori u sedam sati I četrdesetdva minuta razgovora posle kog odlazim kući zalljubljen do ušiju, pamteći tačan datum I vreme kada smo se rastali na autobuskoj stanici u blizini njenog stana, te sam na pitanje koliko si već zaljubljen u nju, odgovarao matematički precizno, tačno u dan i sat.

Lepše su čak i od pita višnje koju uz sladoled od limuna i prazan burek smatram za najlepšu stvar na svetu I koliko god da se trudim da njihovu lepotu I posebnost verno prenesem u stihove, mislim da mi uvek fali makar još jedna strofa da bi to bilo to.

Zašto više nikada nećeš napisati ni slovo o njenoj suknji? Šta ti je suknja skrivila?

Zato što sam ljubomoran, naravno. Taj komad platna provodi više vremena u njenom društvu od mene.  Zamisli, sedi na njenoj stolici, ide sa njom na doručak, ispijaju zajedno prvu podnevnu kafu,  mazi se sa njenom kožom, brani je od komaraca, hladi kad joj je vruće I što je najgore, namiguje drugim dečacima dok šeta gradom. Moraš da priznaš da to nije fer sa njene strane, zar ne? Danima smišljam kako da je privolim na jedan razgovor u dva oka I dva dugmeta, ali nikako da mi pođe od ruke.

Stevica-Rajcetic2-blacksheep.rs

Koliko je potrebno tišine da bi se ispričalo bitno?

Mnogo jer živimo u vremenu u kojem su se reči izlizale od upotrebe pošto su postale idealno sredstvo za manipulaciju emocijama.  Dakle, ako nekome stvarno želite da stavite do znanja da osećate nešto prema njemu, I imate potrebu to da mu saopštite, učinite to tišinom, ne rečima. Jezik tišine je možda malo zahtevniji, ali kad savladate koordiniranje usnama, očima I dlanovima, a savladaćete je brzo, spoznaćete da su reči oduvek bile samo trojanski konj za dodire na putu ka nečijem srcu.

„Sve počne kad ti pred nekim stane srce, pa zaboraviš na igre, zaboraviš na one mangupske fore, za ego napraviš lomaču i uspavaš strahove“. Ko je na kraju napisao ove stihove – Mika Antić ili ti?

Na kraju se ispostavilo da nismo ni Mika ni ja, nego Bukovski, što je za obojicu bila poražavajuća vest, budući da smo već posklidali košulje spremni za jedno pesničko veče u osam rundi, al eto, stari Čarls je došao I obojici nam dao po nosu, tražeći na kraju da mu plaćamo turu za turom pića sve dok može da sedi za šankom.

Šalu na stranu, nisam mogao ni da zamislim da će pesma koja je nastala iz nekih mojih najdubljih emocija, a uz “okidač” u vidu uvodnih reči od strane mog prijatelja Dejana Andrejića završiti kao delo Bukovskog I Antića, jer, hajde I da razumemo ljude koji zarad internet popularnosti, tačnije, pravljenja viralnog sadržaja, prave postere sa slikama poznatih ličnosti ispod kojih idu neki mudri citati (“Svi tupe, Impa oštri”- Vinsent Van Gog), ali kako da razumem čitalačku publiku koja bi trebalo da ume prepoznati makar osnove pisanja ljudi sa kojima su me povezivali, ako uzmemo u obzir da su u većini slučajeva Antić I Bukovski svima omiljeni. Malo smešno, mnogo tužno I zabrinjavajuće iz razloga što ako se ovako nastavi, za par godina možemo očekivati da se na isti način neke pesme novokomponovane narodne muzike moge provlačiti kod mladih kao dela Kanjevca, Miljkovića ili Selenića.

Da li si do sada objavljivao pesme u štampanom izdanju i da li nam možeš reći nešto više o ilustracijama koje smo imali prilike da vidimo na tvojoj stranici? Kakav je osećaj kada neko naslika tvoje reči?

Pesma “Mogao bih da te volim” je izašla u Zborniku savremene ljubavne poezije u izdanju Kreativne radionice Blakan, što je trebalo biti samo uvertira za zbirku poezije pod nazivom “Između zvezda I blata” u izdanju iste izdavačke kuće, međutim, kako to obično biva, zbog povlačenja sponzora, zbirka se iako skroz gotova, prolongira na neodređeno vreme.

Što se tiče ilustracija, Aleksandra Sanja Jevtović , u svetu ilustratora poznata i kao Skineta Splajn je bila moja želja od samog početka pošto sam u njenim radovima, kao I u njoj kao osobi prepoznao energiju I “pita višnja” momenat koji me ostavlja bez daha, te kada se rodila ideja o izdavanju knjige I kada smo došli do toga ko će istu I ilustrovati, nisam imao mnogo dilema, čuo sam se sa Sanjom I sve smo se dogovorili u pet minuta. Rezultati njenog rada su bili I više nego odlični, pošto je Sanja svojim ilustracijama prevazišla moje stihove I sa svakom me je ostavljala zabezeknutog I nemog – prosto je osećala svaku moju reč I prenosila je na papir. Iz tog razloga, Skinu sam imenovao za doživotog ilustratora svih knjiga koje ikada budem objavljivao.

Na blacksheep-u smo objavili tvoje pesme „Jastuk“ i „Zamisli“. Kad planiraš opet da „zamišljaš“?

Je l’ ovo da shvatim kao opomenu za neizvršavanje obaveza ili? Kriv sam, priznajem. Šalim se malo. Istina je da makar jedan minut dnevno koristim za “zamišljanje” ali stihovi su čudna sorta, neće oni na papir kad vi hoćete nego kad oni misle da je vreme i tu ih podržavam skroz na skroz. Nema lepšeg osećaja od onoga kada u vama posle suše iz vaših jagodica krenu talasi koji  nose i vas I onoga koji te stihove I čita. Tako da eto, potrudiću se da u dogovoru sa inspiracijom uskoro obradujem I vas I sebe nekim novim talasom.

A kad krećeš da „zamišljaš“ svoju knjigu?

Knjigu stalno zamišljam, samo nikako da to zamišljanje prizove i sponzore koji su potrebni da se taj krug konačno zatvori. Istina je da sam imao ponude za saradnju od strane nekih izdavačkih kuća, ali zbog moje ideje o plasmanu i plana šta uraditi sa novcem od prihoda, nažalost  nismo pronašli zajednički jezik, ali smatram da to I nije tako strašno jer sam pobornik toga da čovek mora imati neke ciljeve I stavove od kojih nikako ne trba odustajati. Čim snovi dobiju cenu, automatski postaju roba kojom se trguje a ja se eto godinama trudim da makar poeziju izopštim iz sveopštog ludila u koje smo kao društvo zapali.

Zašto si ti crna ovca?

Zato što sam dobar u kuhinji, al očajan na sportskim terenima,

zato što mi je uvek bilo  lakše da napišem pesmu , nego da kažem,

zato što sam  poeziju intezivno počeo da pišem dok sam išao u pretežnu mušku školu,

zato što je moje “neću” bilo uvek jače od nečijeg “moraš”

zato što mi je uvek blilo draže da skitam i lutam nego da sedim oivičen zidovima,

zato što sam onomad Milici poklonio jedinu zvezdu s neba koja se videla to veče, a nisam imao ni 18 ljeta,

zato što više volim da dobijem domaći džem od šljiva ili kajsija i pita višnju nego parfem ili košulju,

 I na kraju, zato što sam uvek više  za još jedno parče gibanice nego za još jedno parče torte.

Razgovarala: Tijana Banović

Fotografije: Stevica Rajčetić