Crna ovca nedelje: Miloš Petković

Miloš Petković rođen je jula 1986. godine u Nišu. Bavi se pisanjem kratkih priča i romana, uglavnom iz oblasti fantastike. Jedan je od najčitanijih, najpopularnijih i najproduktivnijih mladih pisaca na prostoru bivše Jugoslavije.
Autor je trilogije epske fantastike “Vukovi sudbine” koju čine romani “Vukovi sudbine”, “Heroji mesečevog znamenja” i “Duhovi blaga”.
Njegove kratke priče objavljivane su u tematskim zbirkama i časopisima u Srbiji i regionu. Kao urednik potpisuje uvodne romane serijala “Dorijanovo zaveštanje” i “Svetioničar – Vesnici oluje”, kao i zbirku “Čuvari zlatnog runa” u kojoj se nalaze priče tridesetak autora, od Ljubivoja Ršumovića, Uroša Petrovića i drugih.
U više navrata je vodio škole kreativnog pisanja, od Narodne biblioteke “Stevan Sremac” u Nišu do OŠ “Ćele kula”. Najmlađi je član “Udruženja književnika i književnih prevodilaca grada Niša” u istoriji udruženja. Takođe, jedini je pisac u istoriji srpske i jugoslovenske književnosti koji do svoje tridesete godine života ima deset objavljenih romana i kandidat za ulazak u Ginisovu knjigu rekorda za dve kategorije.
U pripremi je knjiga “Dok zmajevi spavaju – Letopis o Nebodaru”, koju Petković koautorski potpisuje sa frontmenom grupe “Orthodox Celts” Acom Seltikom i dugogodišnjim prijateljem, nagrađivanim ilustratorom Igorom Krstićem.
Ljubitelj je fantastike, pre svega epske, zaljubljenik u umetnost tetoviranja i vatreni navijač Partizana i Radničkog iz Niša. Odrastao je uz knjige Žila Verna, Džeka Londona, Aleksandra Dime i Marka Tvena, uživa u delima Roberta E. Hauarda i Nila Gejmena, dok su mu omiljeni pisci Stiven King, Tolkin i Martin. Oženjen je, ima ćerku Ninu. Živi i stvara u Nišu.

milos-petkovic-blacksheep.rs

Kako ste zavoleli fantastiku i koji pisac je uticao na to da baš taj žanr bude i ono čemu ćete posvetiti Vaš talent?

Fantastiku sam zavoleo kada sam se, kao klinac, ozbiljno razboleo (smeh). Imao sam mononukleozu pa su mi iz video-kluba doneli pregršt kaseta, među kojima su bili filmovi “Legenda” Ridlija Skota i kultni film “Willow”. U “Legendi”, čini mi se, prvi put na filmskom platnu pojavljuje se Tom Kruz, dok sam u filmu “Willow” bio oduševljen Valom Kilmerom u ulozi Medmardigana. Nakon toga, sve što ima veze s fantastikom, pre svega epskom, privlačilo je moju pažnju. Od crtanih filmova poput “Ewoks-a”, “Pirata tamnih voda”, filmova i, pre svega, knjiga: od “Patuljka iz Zaboravljene zemlje”, “Hobita”, “Beskrajne priče” itd… Ako tako gledamo, nema pisca koji me je privukao žanru, mislim da me je sama epska fantastika svojom raskoši privukla i osvojila pa, kada sam i sam krenuo da stvaram, pišem, znao sam da će ona biti moje polje delovanja.

Odakle crpite inspiraciju za stvaranje novog sveta i novih likova?

Inspiraciju za likove crpim iz istorijskih ličnosti koje me nadahnjuju, zatim iz književnih likova uz koje sam odrastao i, pre svega, iz ljudi koje poznajem a koji se, po svojim životnim pričama, iskustvima, navikama i osobinama, razlikuju od običnog sveta. Smatram da, kada vešto kreirate likove, kada im stvorite prošlost, predvidite budućnost, naslikate ih spolja i iznutra do najsitnijih detalja, oni će biti kadri da iznesu priču koju želite da napišete. Tada nastaju i okruženja u koja te iste likove smeštamo, tako nastaju svetovi koji nam se, ponekad, čine kao mnogo privlačnija mesta od onih u kojima obitavamo.

milos-petkovic-blacksheep.rs5

Da li ste zadovoljni stanjem žanra kojem ste posvećeni u književnosti na našim prostorima?

I jesam, i nisam. Da pojasnim: Zadovoljan sam što je primetan uspon domaće scene fantastike, što sve više čitalaca pruža priliku našim piscima, što je prisutnija u medijima, tu su i promocije, tribine, festivali, sve je to dobro, obećava. Jedino mi smeta poređenje domaće scene sa onom koja dolazi sa Zapada, što je suludo. Naša scena je mlada, još uvek se razvija, treba vremena da sazri, za 15-20 godina ćemo, verujem, moći da napravimo presek i da vidimo gde smo. S druge strane, nisam zadovoljan jer se i u svetu pisane reči, kao i u politici, pojavljuju preletači (smeh). Ja nemam nameru da čitam niti podržim autore koji su iz čiklita, senzualističke literature i jeftine proze/poezije prešli u fantastiku jer su videli da ona ima vernu publiku, odane čitaoce, kvalitetne ljude. Fantastika nije za svakoga, realno. No, dobro, to nije važno, taj motiv zbog kog se neko tu obreo publika oseti već posle nekoliko pročitanih strana. Izgleda da u svim sferama moramo da imamo kratkoročne, prenaduvane poluproizvode pored kojih će oni pravi, dugoročni, sijati mnogo, mnogo jače. Na kraju krajeva, možda to i nije tako loše.

Koju knjigu nikada ne biste dali detetu da pročita, a koja je, po Vašem mišljenju, obavezno štivo?

Odlično pitanje. Detetu nikada ne bih dao da pročita knjige koje su napisane iz pogrešnih pobuda; da bi autori istih zgrnuli novac ili promovisali nešto što, u globalu, nije dobro. Ne mogu sad da izdvojim jedan takav naslov, ali ima tih “autora”, samozvanih “pisaca” koji dolaze iz miljea žute štampe, tu su starlete, jutjuberi, kvazi-blogeri, rijaliti “zvezde” i slično, to su totalno promašeni likovi, isprazni životi, nema tu ničega što bi neko dete trebalo da proprati, čak ni na wc šolji (smeh). Što se tiče obaveznog štiva, teško je ne biti ličan ili pristrasan. Za mene postoje knjige koje, ukoliko ih ne pročitate, kao da niste ni živeli. Po meni, svako dete bi trebalo da pročita “Kroz pustinju i prašumu”, “Malog princa”, “Galeba Džonatana Livingstona”, romane Žila Verna, a od dela fantastike Tolkinovog “Hobita”, “Zvezdanu prašinu”, pa i “Harija Potera”. Sećam se da je neko rekao, nakon što su ga pitali šta bi dao vanzemaljcima kada bi sleteli na Zemlju, samo jednu stvar koja je nastala od ljudske ruke, nešto najvrednije, on je rekao: “Dao bih im knjigu “Grof Monte Kristo” Aleksandra Dime.

Da ste lik iz Vašeg romana, koji biste lik voleli da budete?

Vrlo verovatno Adaron Silmatar, vilinski ratnik iz moje prve trilogije “Vukovi sudbine”. Takođe, dok sam pisao taj serijal, pomišljao sam kako bi bilo naći se u koži gnoma čarobnjaka Driaga Insomniusa, koji je veliko spadalo, luckasti iluzionista i kleptoman, i to mi je bilo veoma zabavno. Dvoumio bih se između njih dvojice.

milos-petkovic-blacksheep.es7

Hari Poter ili Gospodar prstenova? Ili nešto treće? Zašto?

I jedno i drugo, kod tako dobrih, meni dragih priča, nikad nisam navijački opredeljen za jednu stranu… E sad, nakon Harija i LOTR-a, glas bi podelili “Igra prestola” i serijal “Crna četa” Glena Kuka, radujem se što se radi i na njenoj ekranizaciji, verujem da će to mnoge koji su ga propustili okrenuti ka knjigama nakon što budu pogledali seriju.

Na čemu sada radite? Kako ste zadovoljni reakcijom čitalačke publike na Vaša dela?

Nedavno sam završio sa radom na knjizi “Veštica iz Strašilova – Memento mori”, koju koautorski potpisujem sa ruskim autorom Antonom Ivanovičem Leskovim. U pitanju je forenzički triler sa elementima onostranog iz naše mitologije. Takođe, u pripremi je knjiga “Dok zmajevi spavaju – Letopis o Nebodaru” koju smo zajedno, u četiri ruke, napisali Aca Seltik (Orthodox Celts) i ja, a koju je ilustrovao sjajni Igor Krstić. Dok se sve to sprema za jesen i zimu, radim paralelno na nekoliko kratkih priča, knjizi za decu “Patuljci i Vile – Tajna Baba Jaginog kotla” i hvatam zalet za roman sa još jednim piscem iz Niša. Biće ovo za mene koautorska godina, što me raduje, ja verujem u dobru sinergiju uprkos sebičluku, zavisti i ljubomori koji su svuda oko nas. Što se reakcije čitalaca tiče, prezadovoljan sam. Toliko su mi lepih stvari priredili moji dragi čitaoci, to nema cenu. Kada vam neko kaže da ne zna gde ćete biti sutra ali zna gde ćete biti za deset godina, ili vam neko kaže da ste starmali sa dušom starog, mudrog čarobnjaka, onda znate da radite dobro. Neću imenovati ljude koji su mi to rekli ali se, ipak, nadam da će pročitati intervju i prepoznati se, to su velike reči, treba ih opravdati. Ja hoću, siguran sam u to!

Zašto ste Vi crna ovca?

Možda zato što u trideset godina, u zemlji gde je kultura na margini, imam iza sebe devet objavljenih romana (uskoro jedanaest), nekoliko nagrada, što sam veoma zastupljen u medijima, što sam gostovao u više desetina gradova širom Srbije, što se bavim uredničkim radom, vodim časove kreativnog pisanja, ozbiljan broj čitalaca, što sam kandidat za ulazak u Ginisovu knjigu rekorda a što, s druge strane, nisam sebičan, što sam porodičan čovek, što imam tetovaže, minđuše, što nosim fishbone frizuru, previše je tu stvari koje, na prvi pogled, ne idu zajedno. Kao takva crna ovca, nije ni čudo što deset godina dreždim na Birou za (ne)zapošljavanje u Nišu (smeh). Da sam crni magarac ili majmun, verovatno bih sada (kao pojedini) imao stalan posao ali, hvala Bogu, draže mi je da budem Black Sheep.

Razgovarao: Uroš Timić

Fotografija: Miloš Petković

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.