20 mar Crna ovca nedelje: Jovana Rakezić
Jovana je mlada fotografkinja Srbije koja sebe s pravom smatra stanovnikom sveta. Osvaja
osmehom i skromnošću prem da za sobom, iako mlada, nosi niz priznanja. Navodi kako joj je
želja da svojom fotografijom prenese ljudima njen pogled na svet – što i uspeva. U svom
ličnom, afirmisanom, stilu – potporenim odličnim vladanjem tehnike – Jovana svedoči svemu
što je inspiriše. Za nas govori otvorene duše o svojim dostignućima, o svom zvanju, kao i
odnosu sa umetnošću.
Zbog čega si birala foto-aparat i kada si shvatila da bi isti bio način da pretočiš svoju
posebnost u umetnost?
Pre bih rekla da je on odabrao mene, ili je to bio slučajni susret. Susreli smo u osnovnoj
školi, tada fotografija među mladima nije bila baš popularna, a i nije bilo telefona sa
dobrim kamerama. Zvučaće kliše ali pronašla sam u kući stari analogni aparat i krenula u
avanturu fotkanja svega i svačega oko mene. Nisam znala baš da ga koristim, vremenom
sam se sama učila. Takođe nisam svesno birala aparat kao sredstvo, prosto smo se susreli i
zavoleli. Da sam se sa tim žarom susrela sa nekom drugom formom umetnosti – time bih
se danas bavila. Možda se to zove ljubav na prvi pogled. Ili prvo okidanje. A razlog, valjda
iz želje da zaustavim trenutak.
Na početku tvog profesionalnog bavljenja fotografijom bila si modni fotograf; da li si se
promišljeno ili slučajno odvojila od modne fotografije?
Moj put kroz fotografiju je bio dosta raznolik i spontan, kao što rekoh, počeo analognom
umetničkom fotografijom, da bih nakon toga objektiv usmerila ka ljudima i portretnoj
fotografiji, što me je kasnije približilo modnoj fotografiji. Bila sam baš mlada kada je
Italijanski Vog objavio par mojih fotografija, što mi je dalo ogromnu motivaciju da još
stvaram. Priključila sam se timu jednog srpskog modnog magazina, gde sam upoznala
nekoliko sjajnih mladih i talentovanih ljudi od kojih sam dosta naučila. I naravno – od nečega
se mora živeti, a od umetničke fotografije je to malo teže, tako da je taj skok u modu i
komercijalnu fotografiju bio svakako zanimljiv za mladu osobu koja je bila na početku
osamostaljivanja. Uvek su me učili da je najbitnije raditi posao koji voliš, i zaista mi je sada
teško da odvojim momenat kada sam prestala da se bavim fotografijom iz ljubavi i započela
ozbiljan posao, jer sam u svakom trenutku, od prvog okidanja pa do sada, radila stvar koju
volim.
Nosiš niz priznanja; kakav je tvoj odnos prema dostignućima, koliko su te podstakla i
ohrabrila?
Dok sam bila mlađa to me je dosta motivisalo, ne u smislu jurenja novih priznanja, već kao
potvrda da radim pravu stvar. Baveći se umetničkom, pa i modnom fotografijom, svaka nova
nagrađena ili objavljena fotgrafija, svako novo angažovanje mi je dobra motivacija. Sada,
baveći se fotografisanjem dece, najveća dostignuća su mi osmesi porodica i klijenata kada
dobiju fotografije, ili neki poziv godinama kasnije uz reči da se fotografije i foto albumi i dalje
listaju sa istim uzbuđenjem kao prvi put. Kao najveće dostignuće smatram pronalaženje
unutrašnjeg zadovoljstva i sreće, kako u poslu tako i u životu. Iskreno je teže dostići to nego
videti svoju fotografiju u Vogu. Ne bih da zvučim patetično, ali sigurna sam da ni jedan
magazin, nagrada ili priznanje to ne zamenjuje.
Studiraš režiju; šta je uslovilo to opredeljenje?
To mi je, pored fotografije oduvek bio velika ljubav. Iako vrlo povezani, fotografija i film su
profesionalno govoreći, ipak dva različita sveta. Želela sam da se malo izmaknem iz kruga
fotografije, proširim znanja i promenim ugao gledanja. I naravno, bavim se još jednom
oblašću koju volim i koja me zanima. Eto ukratko, nemam Oskarovske ambicije u tom
pogledu, samo studiram ono što volim.
Danas se profesionalno baviš fotografisanjem dece; kako se i zašto to dogodilo?
Slučajno sam se odvojila od modne fotografije kada me je par ljudi pitalo da li bih napravila
podorične fotografije i fotografije dece. Shvatila sam da mi se, za razliku od modne fotografije
koja je dosta iscenirana i veštačka, hvatanje nekih daleko iskrenijih i ličnijih momenata više
dopalo. Uz to je dosta kreativno. Tako sam došla na ideju da iskustvo u umetničkoj,
komercijalnoj i modnoj fotografiji objedinim i objektiv usmerim ka malim modelima, nudeći
nešto što nije baš uobičajeno kod nas – profesionalno fotografisanje dece i porodice.
Koliko je profesionalna fotografija spontana i da li obično radiš po planu?
Govoriću sada samo o onome što trenutno najviše radim – fotkanju dece, gde se trudim da
stvari budu opuštene i spontane, jer je sa njima jako teško držati se plana. Svako
fotografisanje ima svoj koncept i zahteva pripreme, ali tokom samog snimanja trudim se da
održm spontan duh i prilagodim se datom momentu, jer se samo tako mogu izvući
najiskrenije ekspresije koje težim da zabeležim.
Postoji li osoba ili mesto koje bi uvek ponovo i ponovo fotografisala?
Uh, ovo pitanje me je baš dotaklo. Postoji dosta mesta i ljudi koje bih ponovo fotografisala i
nekako živim u ubeđenju da ništa nije konačno. Tako da duboko verujem da će i neke osobe, a
i mesta opet biti ispred objektiva, u nekom drugom momentu i okolnostima. Ali evo praktično
da ti odgovorim, Rue de l’Université, Pariz, taj momenat i kadar kada bi mi se smenjivao
ispred aparata do kraja vremena – ne bih se žalila.
Da li te uvek ista emocija podstakne da uhvatiš foto-aparat u ruke i koji je tvoj odnos
prema fotografijama koje napraviš?
Radeći profesionalno, ne fotografišem samo kada ja želim (ha ha), ali kada to radim “za svoju
dušu” rekla bih da me nosi trenutak, bilo on mali ili veliki. Trudim se da nađem smisao i
veličinu u jednostavnim stvarima. Mestima, ljudima, situacijama.
I za kraj, zbog čega si ti crna ovca?
Nisam crna ovca među crnim ovcama.
Volim da budem okružena pozitivnim, istrajnim, ambicioznim i kreativnim ljudima, tako da
se bar u društvu ne osećam kao crna ovca. I ima nas dosta u ovoj zemlji, ne dajte da vas
mediji prevare. Usudiću se da odgovorim u ime većine nas, a to je da smo u Srbiji crne ovce
jer se ne žalimo mnogo na sistem, državu, više gledamo sebe, jedni druge i trudimo se da
stvaramo prilike. Uvek može bolje, ali je dobro.
Razgovarala: Elena Ederlezi
Fotografije: Jovana Rakezić
Sorry, the comment form is closed at this time.