Čovek i đavoli

 

Mefisto ide ulicom i razmišlja gde bi mogao da nađe nekoga ko bi prodao dušu za nešto. Zapravo, on zna da ih može naći na svakom koraku, ali najradije bi nekog poput Fausta, nekog željnog znanja, željnog da vidi više nego što je njegovom ljudskom umu dostupno. Takva duša više vredi od ovih kojih ima na sve strane. Jedna takva mu vredi više nego deset ovih uzetih u zamenu za novac, slavu, i druge…jako bitne stvari.

*

Neugledan čovek ide ulicom tražeći nekoga čiji bi ateizam poljuljao. Zapravo, on zna da ih može naći na svakom koraku, ali on bi nekog koji poseduje vandrednu inteligenciju, on bi dostojnog protivnika koji se, uz jaku nesvesnu želju da se preda neće lako predati, koji će se boriti zverski. Nekog poput Ivana Karamazova. Tad je popbeda slađa, vredi mu više nego deset koje može lako da odnese nad onima koji će davati uobičajene argumente. Đavolu je lako njihove argumente pobiti.

*

Ide Voland ulicom jedne prestonice i razmišlja gde ovoga puta da održi bal. Zapravo, on zna da pogodne prestonice može naći na svakom koraku (njegovi koraci su mnogo duži od ljudskih), ali on bi neku u kojoj se može naći tako čista duša koju neće moći da uprlja jer je prepuna ljubavi, dušu koju neće ni poželeti da uprlja. To i nije njegov posao, ako nekome nehotice uprlja dušu to je zato što je prljanju podložna. A većina ih je takva. On bi nekog poput Margarite. Takva duša bi mu vredela više nego deset naoko čistih a prljanju sklonih.

djavo i covek blacksheep.rs

*

Ide čovek u sivom kaputu ulicom, misli o samoubistvu. Nema više čemu i kome da se nada. Trebalo bi mu čudo da se situacija u kojoj se nalazi nekako popravi. Neko nadzemaljsko, nesvakidašnje, najčudnije čudo.

*

Sedi čovek u parku na klupi, prebacio preko naslona sivi kaput. Gleda u neuglednog čoveka na susednoj klupi koji iz termosa sipa nešto u plastičnu čašu i pije to. Čaj ili kafa sigurno. Da se ugreje. Rešio se na samoubistvo, ali se pita na koji način to da realizuje. Mora to da reši još danas. Prilazi mu neko, seda pored njega na klupu, i kaže mu da se čuda dešavaju.

*

-Ma koji si bre ti đavo…
-Onaj Faustov.A onaj tamo sa termosom je Karamazovljev. Kako ti možemo pomoći?
-Gde vam je Bulgakovljev?
-Šta će ti?
-Vi  gnjavite.Ti  zajebavaš ljude da potpisuju ovo i ono, presela ti ta tvoja administracija dabogda! A onaj tamo je zanimljiv za razgovor al ništa ne mož’  čoveku da pomogne konkretno…Zovite me kad nađete Volanda.
-E on je zauzet.
-E  onda ja idem na ‘ladno pivo, kaži ovom tamo da dođe i on, ja častim, nekad hladno bolje greje, a ti se idi zaposli u banci pa se tamo pravi da pomažeš ljudima, a ovamo ih naterao da potpišu da se obavezuju da pocrkaju zbog kamata…
-Mrš. Videćeš ti kad odeš kod onog Danteovog, ima da se smrzneš kao da ne kažem šta, ne bih da budem prost. Pa da vidim da l’ će tada da ti se pije ‘ladno pivo.

*

Sede dva čoveka u kafani, ispred svakog po jedna do pola ispijena krigla piva, a na stolu još mnogo praznih flaša I čaša.Čini se da su satima razgovarali.  Razgovaraju I dalje:

-Ti nisi ateista, spreman si da budeš kažnjen u Paklu zbog oduzimanja života samom sebi. Hrabro. Očajan si, kukavica si, ali i hrabar. Lepo smo popričali, iako ja više volim da razgovaram sa ljudima na klackalici, koji ni sami ne znaju veruju li ili ne, a što je najgore, ne znaju ni da sami ne znaju to što ne znaju. Ti nisi taj.

-Nisam. Zato mi lepo reci na koji način da se ubijem, pa da se rastajemo, boli me mozak više.

-Pištolj nemaš, što je šteta, držim da je metak u slepoočnicu najbolji izbor. Obesi se. Konopac imaš, a i zgodnu gredu u podrumu.

-Hvala. Živeli.

-Živeli.

-Hehe… e evo mu ga na! Mefistu. Kaže kod Danteovog Satane ću… Ima Dante poseban krug gde su samoubice, a to nije deveti. Uvek sam smatrao da je Mefisto budala.

-A šta misliš o ostalima?

-Nemam pojma, sreo sam vas samo kod  Getea, Bulgakova, Dostojevskog i Dantea.Druge pisce koji su vas metali u svoja dela nisam čitao.

-Predložiću ti nešto. Glupo je, ali šta misliš o tome da prvo pročitaš sva dela gde nas ima, pa se posle obesi.

-Nije ti to loš predlog. Volim da čitam, a nisam u životu čitao dovoljno.

-Dabome da nije loš. Rekao sam da je glupo, ali lagao sam, nije glupo. Živeli.

-Živeli.

*

Sedi čovek u zatvorskoj ćeliji i čita Miltonov Izgubljeni raj. Osetio je da je spreman za to delo, pošto je pročitao mnoga druga pre toga, i zadovoljan je zbog toga. Smeje se što je neko ispod naslova na koricama dopisao, kao neki produžetak naslova – „ili Izgubljeni paradajz“.

 

Autorka: Milena Nikolić

Fotografije: blogspot.com

1 Komentar
  • D.S.B.
    Objavljeno 12:09h, 13 novembra Odgovori

    Odlicna prica, sa jakom intertekstualnoscu! Svaka cast!

Ostavi komentar