02 jan Cigani umiru u tišini

Ponekad se zapitam da li sam izabrala pravi put za sebe. Oronula kancelarija, stari namještaj i gomila fascikli. U rukama držim neke tuđe sudbine i treba da riješim gomile tuđih problema. Čini mi da sam pri kraju snage i da ću svakog trenutka ustati sa ove stolice i zauvijek napustiti sve. Onda se sjetim koliko je vremena i novca uloženo u moje školovanje, te koliko truda i čekanja je bilo potrebno da bih došla do posla. U meni se komeša lavina previranja. Previše sam ja slaba da bih ovo radila. Ne mogu. Moraš, sjedi dole. Psujem. Palim cigaretu. Ne smiješ da pušiš u kancelariji. Gasim je. Dođavola, ovdje i tako ništa nije ispravno. Palim je ponovo.

Posao socijalnog radnika je divan posao, odgovoran je i prije svega human. Ja volim svoj posao. Nema boljeg osjećaja od toga kada znate da su vaši postupci pomogli nekome. Svi ti ljudi ulaze u kancelariju kao da dolaze pred Boga, gledaju vas pogledom punim nade. Oni tiho i pažljivo izgovaraju svoje riječi, obraćaju vam se sa puno poštovanja, oni biraju kako će vam, kada i na koji način nešto reći. Prije svega oni sa sobom donose teret problema koji ih je doveo na ovo mjesto i vi ste im poslednja stanica. Pažljivo ih slušate, klimate im glavom kako bi bili sigurni da ih neko pomno prati. Usput zapisujete ono što ste čuli, a kasnije na osnovu prikupljenih informacija sastavljate socijalnu anamnezu. Kada stranka napusti kancelariju, vi se posvećujete procesu pronalaženja načina kako da joj pomognete. U svom radu se prije svega pozivate na zakon, zakonske odredbe su na vašoj strani. Kroz par dana pozivate stranku kako biste joj saopštili da ste našli rješenje problema. Zahvalnice pršte kroz telefonsku liniju i vi ste uspješno obavili još jedan svoj radni zadatak.

Poslije svega pobrojanog vrijeme je da se probudim jer sam očigledno na časak zaspala u svom kavezu. Čujem ljutiti muški glas koji me proklinje i psuje. Brat mu je alkoholičar koji ne dolazi kući po nekoliko dana, a kada dođe onda tuče i njega i njihovu bolesnu majku. Čovjek sa sobom nosi oružje i vreću bijesa. Zatim čujem mladu ženu koja me uplakanim glasom pita kada ću riješiti novčanu pomoć za nju i njeno dijete rođeno bez desne ruke. Pored nje je i i dijete. U lijevoj ruci drži lutku bez glave i neki jeftin slatkiš.Kad utihne njen plač čujem stariju žensku osobu koja mi štapom lupa na vrata, te nepozvana ulazi unoseći sa sobom nesnosan smrad i pitanje: Kada ću ja dobiti svojih sto maraka? Onda čujem dva glasa, muški i ženski, koji mašu ispucalim rukama oko moje glave i zahtjevaju da im vratim njihovo dijete jer nije njihova krivica što ne mogu da nađu posao. Iza njih su još dvoje ljudi, malo stariji od njih. Oni ne galame, ne mašu rukama, zabrinuti su, jer im je maloljetna kćerka trudna sa lokalnim kriminalcem i otišla je od kuće. Ja treba da je vratim. Sve se završava ogromnom bukom koju proizvodi onaj prvi muški glas. Unosi mi se u lice, i sa zvijerskim pogledom i čvrsto stisnutom vilicom, otegnuto izgovara: Kurvo! Branim se. Nisam ja kriva. Kriv je ovaj kavez u kojem živim.Uzalud je grana na kojoj stojim. Vrisak. Nastaje muk.

U kancelariju ulazi veseli Ciganin. U rukama nosi kartonsku kutiju punu čarapa. Šta li on sada hoće, pitam se. Još uvijek nisu odobrena sredstva za pomoć Romima. Teško ću mu to objasniti. Teško je svima objasniti, a pogotovo neobrazovanima i neupućenima u državne tokove. Ispustim dubok uzdah, namještam ozbiljan izraz lica i pođem da mu saopštim kakva je situacija. Dobra, stara izlizana priča. Dođite sledeće sedmice. Uopšte ga ne dotiče to što govorim. Kaže mi:

– Ma znam, gospođice lijepa. Nisam zbog toga došao. Došao sam da te ponudim čarapama. Jedan par, jedna marka! Peri, deri! Dvije godine garancije!

Smije se. Smijem se i ja sa njim. Zidovi u čudu ostaju jer ne pamte kada se neko poslednji put nasmijao na ovom mjestu. Vadim novčanik i kupujem dva para čarapa. Neka bar neko izađe odavde sretan. Pažljivo stavlja novac u novčanik i upitno me pogleda.

– Zabrinuta si, gospođice?

Njegov pogled počinje da mi uliva povjerenje. Spuštam torbu na sto i kratko mu kažem:

– Ne mogu više.

Podiže svoje krupne obrve.

– Šta te spriječava?

– Spriječavaju me ova krila pingvina. Spriječava me ovaj kavez otvorenih vrata iz kojeg ne mogu da izletim.

– Gospođice, da li znaš kako žive Cigani?

– Pa, jako teško, koliko znam. Prilično ste ugroženi…

Prebacuje nogu preko noge i namješta se kao da jedva čeka da završim svoju rečenicu.

– Ne. Jako teško živimo svi u ovoj državi. Ali mi Cigani živimo jako slobodno. Sloboda je najlakši teret. Mi živimo putujući, plešući i pjevajući.

Polako istura glavu naprijed.

– Kad naučiš da živiš slobodno, tada ćeš se osloboditi kaveza u kojem živiš. Ne trebaju ti krila da letiš, ne leti se krilima, leti se mislima. Osjećaš se loše jer si okružena papirima i zakonima, očekivanjima i tenzijama. Probaj da ljude dočekaš sa osmjehom, da ih razumiješ i pružiš im utočište. I nisu nam ruke zavezane, i nije kriva država i nije kriv sistem, jer novca ima, samo ga otimaju oni spretniji od nas, orlovi ga otimaju nemilice, ne ostavljajući ništa debelim pingvinima koji gledaju u nebo, pa jedni u druge, pa u svoja krila, gledaju tražeći krivca. I tako žive, čekajući smrt da bi bili slobodni.

Dok lagano ustaje, pratim ga pogledam koji preklinje da ostane još, da kaže još, da ne ide.

– Cigani umiru u tišini. Umiru mladi. Sahrane nas pored puta najbližiji članovi porodice i to je sve. Ne slavimo smrt, ne pravimo svečani ručak na račun umrlog i ne pričamo mnogo o njemu, jer slavi se život, a ne smrt. A živ si dok si slobodan da plešeš, putuješ i dijeliš osmjeh. Tad nema kaveza, i nema granica, tada možeš sve. Hvala i doviđenja.

On odlazi. Kroz prozor se probijaju popodnevni sunčevi zraci izmješani sa vazduhom koji treperi i gase glasove u meni.

Autorka: Snježana Delić

Fotografija: favim.com