Bulka

Čvornovato, bolno zdanje umorno se razlegalo hodnicima podzemlja, čežnjivo pružajući svoje šake u tesni zagrljaj. Zeleni baršun, saučesnički prevlačeći zemlju, šapatom je pleo neukrotive grive toplih vetrova, robustnih prolaznika. Ranjeno stablo, oblikovano sažaljivim godinama, počivalo je uz sevdalinke, tugaljive, jalove. Rustično skrojena, krošnja je zasenjeno posmatrala svoj odraz u mesečevim obrazima, diveći se njihovim vremešnim brazdama.

Lišće, orošeno gorčinom samotnjaštva, krasilo je ovaj krajputaš, protkan mirisima ožutele smole, poput glačane kolajne na vojničkom reveru. Vispreno stablo, prepušteno uzdasima odolevajućih korova, krivilo se u odrvenelu, volšebnu grimasu. Azurni svod rastočio je svetlost, zarobivši damare u svojim nedrima, izdišući težinu.

 

Bulka

 

Umorni prsti uživali su u ozelenelom pramenju i zasvođenim daljinama, protkanim mračnim konturama mirisnih oblaka. Tanana magla ispredala je memljivu melodiju koja se, poput uspavanke, zavijala u dubinu snova, usadivši život u njihove lazurne pojave. Trska je ritmično rađala zvuk tihe rapsodije, oplođena severnim vetrovima, silovateljima. Hladne, oštre note, vređale su kožu mlade majke, raznoseći kapi sveže krvi duž nepreglednih poljana, sa čijih su površina kćeri rasle uz korove, bespoštedne, zlosutne. Pogledima loveći poslednje mesečeve obrise, dočekala je snažnu rumen zore, uplakana, okovima za tlo prikovana, dozivajući nebesa, gluva i nema. Suzama celivajući sopstvene obraze, netrpeljivo je otirala uspomene iz uglova očiju, posrnuvši ka snu, dubljem od ambisa.

Njenu belu kožu gutale su crvene bulke, izdajnički plodovi utrobe, sunovraćena krv iz njenih vena iznedrena.

– Snivaj, majko, lepotu tvoju nebesima predaćemo. – mlade bulke, oplakujući, vetrovima mirise pokloniše.

Godinama, mlade žene hodale su poljima crvenih lepotica, vodile ljubav sa laticama i tišinom, pesmama ispraćajući večeri, dočekujući zore opasane rosom i setom. Jedna za drugom, žene bi nestajale, ostavljajući za sobom četu mirisnih uspomena, okupanih plodom i sevdalinkama. Zemlja, natopljena teškim suzama, hranila je čudovišno korenje, mirisne krune dodirivale azur, ljubeći topazne zrake, skrivene u budoaru čežnje.

Umivene zlatom, one pustiše svoj plač ka nizinama, ugledavši žene kako šakama razgrću rastinje, napuštajući snove na počinku.

 

Autor: Marko Galić

Fotografije: blogspot.com, maganaagro.rs

Nema komentara

Ostavi komentar