Budim dobru vilu u sebi

Bili smo sigurni da negdje i nekad mora postojati zeleni vrt. Sigurni da će ti mirisi mamiti i najveće ljubitelje teških i mračnih boja. „Mrzim mračnjake!“ Govorio je tako moj dobri drugar. Svaki put dok smo šetali korzom, neki slučajni pesimista bi se potrudio da zatvori vrata zelenog vrta i da nas odvede na drugu stranu. Dole istočno, gdje i nema nekih naizgled lijepih mirisa i hodnika za sreću. Kroz koje kad prolaziš, ne smiješ da budeš mrgud. Sve te zelene bašte do kojih kao mrgud nikad nećeš doći, kriju svoju milinu. Imaju bašte načina da probude onu nježnu dobru vilu u tebi i tako te nauče da možeš mnogo više nego što misliš. Ti možeš najviše! Kad prestaneš da se osvrćeš, tragaš za tamnim stopama iz blata i puštaš da te svaki talas vrati nazad u vodu. U redu je da pokušaš da se boriš. Snažniji je, ali samo kad mu pomaže more. Budi ti svoje more i probaj da neko tuđe more zagrliš još jače. Talas voli ljubav, kao i svi ti ljudi od kamena, čije ruke nisu navikle na čvrste i beskrajne zagrljaje. Ti bi sada da se vratiš i isplačeš u majčinu kecelju na cvjetiće. Teško ti je, kao nikome, kažeš!

ivana-lakic-blacksheep.rs

Juče je divna blijeda žena posmatrala nebo u parku. Sjedim na klupi, sa torbom punom briga i glavom koja sanja. Sunce mi se udvara, grije me, lijep je dan. Izgledam kao da mi to nije važno. Sve to, dok mi se nije obratila nježna, blijeda i pomalo vesela žena. Juče sam bila na prvoj terapiji, u nekoj naizgled običnoj prostoriji. Svi kažu da miriše na svježu krv i suhu zemlju. Kao produžena jesen, koja čezne za injem u svojoj kosi. Nekad nam treba taj mraz, da nam zamrzne emocije i učini nas hladnima. Dovoljno hladnima da procijenimo kad treba obući žuti džemper i sakriti srce. Dok ga sakrivamo, prolazimo sve bure i oluje srca. Koleba se, brani, želi da lupa i traži zaklon. Slušam ju i ćutim! „Plafon je bio sav od zvijezda, ispred mene neka grana, rekla bih trešnja. Toliko slikovita da osjetim miris onog maja i prvih trešanja. Pomislih da su modre ruke zapravo trešnje koje padaju po meni.“ Vjerovala je, da nije poražena! Posmatram te oči.

Ustajem i odlazim! Grlim svakog slučajnog prolaznika, drvo, ljubim cvijet i žuti list. Shvatam da smo neuništivi samo onda kada prihvatimo sve ono što nam je u glavi. Sigurna sam da tamo negdje postoji neki drugi život, koji se neprestano igra skrivača sa mnom. Ne grli svakoga! Pogotovo one kojima zagrljaje treba zakonom zabraniti. Ne znaju da grle jako, onda kad to treba. Budi se ujutro prije sata, koji zvoni kao piskavi glas neke ucviljene tetke. Ponesi svoj prugasti ranac i šešir u boji maline. Kupi sebi sladoled, nema veze što sutra nećeš moći govoriti u pozorištu. Pošaraj račun za struju, vodu i telefon. Izbaci sve depresivne komade namještaja iz svoje kuće, ruže od tri dana i kisele jabuke. Kupi dimljeni losos, iako ne znaš kako se priprema. Pogasi sve lampe, dok slušaš šum rijeke suza i svih lađi. Probudi onu dobru vilu u sebi!

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.