Brod

 

 

Čovek bez lica, možete me zvati. Dolazim iz dalekih pustinja osećanja, darivanih lažnim prividima života, zaboravljene prošlosti. Umesto očiju mojih, zamućene bezdani tužnim pesmama prizivaju poglede, moreplovce koji arkama svojim u čeljusti sirene posrću, nevoljno bacajući sidro ka dubinama trošnih sprudova. Suzama celivaju tela svoja tonuća, kako ih šakama otiremo iz umornih pogleda. Mesto usana naših, reči prazne utehe ka nizinama nagrću, ostvarivši samo tupi odjek u tišini ove nesagledive noći.

Spotičući se o moje obraze, vetar nemirno prašinu u dubine zasadi, kožu čineći teškom, jalovom tundrom požudnih korova, samoniklih, ogrezlih u čamotinji. Poput jarbola, silueta nošena uspomenama, zaplovila je ka nebu oslikanom bršljanom, sa čijeg se lišća otrov širio morima, neukrotivim.

Grčeći se, pučina je besno gutala vodu, bacivši me soli, razigranoj pod raspolućenim svodovima, nazasitim. Sklapajući svoje nepce nad jezikom, život se bespovratno spuštao niz lumen, ka utrobi Majke, spremnoj da oduzme život koji davno beše podarila.

Zatišje.

Sanjivo razmičući maglu, život je dozivao brodolomnika, iskušenika spremnog da nastani otkucaje u svojim grudima. Razmaknuvši kapke u nevešti pogled, nada se otrže sa njegovih suvih usana:

„Ovaj brod, zaploviće iznova.“

 

brod-blacksheep.rs

 

Autor: Galić Marko

Fotografije: wallgn.com, hdwallpc.com

Nema komentara

Ostavi komentar