Beskućnik

 

            Karton je najudobniji dušek.

            Ako ga ima dovoljno, to jest. Debeli sloj kartona u sebi ostavlja obrise tijela koje ga koristi, postajući time njegov prijatelj i zaštitnik, topli omotač koji nježno miluje snove, prati ritam disanja tijela i otkucaje srca, čuvajući u sebi njegove tajne. Utočište.

Međutim, trenutak napuštanja tog utočišta predstavlja neizbježan dio svakog dana.

Bioritam svih ljudi je isti. Svjetlo znači pokret, a pokret znači život.Kao i sva ostala živa bića, vođeni smo nesputanom željom za svakodnevnim postizanjem kratkoročnih ciljeva koje zadajemo sami sebi, a koji služe većoj, potpunijoj svrsi dugoročnih ciljeva. Ti dugoročni ciljevi se prepliću u vrtlogu i vuku biomasu svijeta u divlje sudare i preplitanja koja se u našim mislima nikada nisu trebala desiti. U našim mislima, put kojim se krećemo do cilja uvijek je čist i prazan, bez ikoga na vidiku, a mi poskakujući idemo do kraja, usput bezbrižno pjevajući. Zato svi negativno reaguju kada shvate da je put do cilja pun drugih individua, te da se u stvari radi o gruboj igri laktanja, guranja i povlačenja. Dugoročni cilj u tom momentu postaje ideal, a mi postajemo sluge koje mu vjerno služe, okovani u okove kratkoročnih ciljeva i prepušteni divljoj dinamici borbe da nas vuče, držeći nam ruke ispružene naprijed u želji da dobijemo još nečega, jer je neko pored nas dobio više.

I sad nosim ožiljke tih okova.

Ali ne podliježem pravilima koja su se nametnula kao okrutni vladari. Moji kratkoročni ciljevi se sastoje od potrage za hranom i pijenjem vode. Moj jedini dugoročni cilj je preživjeti dan.

Jutro je period kada osjećam najviše slobode.

Sve je još u povoju, pospano i lijeno. Lišće na drveću miruje u zraku bez povjetarca. Ptice na granama i zgradama gledaju iz nadutog perja oko sebe, čekajući da neka druga ptica započne dan, da poleti u nove pobjede, da povede hordu. Ostale životinje se još ne pojavljuju iz skrovišta. Sve stoji zamrznuto u trenutku, kao živa fotografija. U tim trenucima samo stojim i duboko dišem. Samo u tim trenucima ovaj svijet živi bez predrasuda i osuđivanja, samo u tim trenucima ne postoje nameti na sve i svašta, ne postoje klasne razlike, nema buke i galame svakodnevnog života modernog doba. Samo u tim trenucima se osjećam kao čovjek, kao ljudsko biće, kao neko ko zaslužuje da drčno pogleda sunce i na glas kaže svoj životni moto:

Što je jednom čovjeku smeće, drugom je blago.

Moto za koji sam mislio da nikada neće imati smisla u mom životu. Međutim, čudna struja života odnijela me na staze kojima sada lutam. Nekada ugledan i važan član zajednice, perspektivan i spreman da doprinese promjenama u svijetu, našao sam se iznenada u mračnom dobu ludila i mržnje gdje su se sve vrijednosti okrenule naopačke preko noći, ako ne i brže. Sve što sam mogao je bespomoćno gledati kako zvjerstva, zločini i patnja dobijaju na cijeni, dok je kultura i prosvećenost vrtoglavo devalvirala. Našao sam se pod naletima okolnosti kao pod napadom pirana. Svaka nova situacija otkidala je komade moje ličnosti i odnosila ih u nepovrat prošlosti, ostavljajući me sa sve manje svojine i osoba koje su mi značile. To krvožedno jato okolnosti na kraju je odnijelo i moje najbliže i ostavilo me da u bunilu gledam oko sebe, vrteći se u krug ponovo i ponovo, sve dok nakon dugo vremena nisam shvatio da je sve što sam imao nestalo. Nada je umrla pred mojim nogama, kosti su joj strunule u prah koji sam polako apsorbovao udasima očaja, a onda je i to prestalo. Sve što sam na kraju mogao učiniti bilo je da stanem na noge, uspravim se i prihvatim nove okolnosti. Učinio sam upravo to i shvatio da smeće drugih ljudi, smeće poput posla, porodice, prijatelja i prijatne svakodnevice koja ih tišti, za mene predstavlja blago koje nikada više neću moći dosegnuti, osim gledajući u te proklete riječi prokletog motoa, riječi koje su se užarenim životnim gvožđem utisnule u teksturu moje duše, potsjećajući me bolnim damarima na moje mjesto u vrlom novom svijetu.

Vrijeme je da počnem potragu.

Većina ljudi toga nije svjesna, ali jelo nije svakodnevna obaveza. U danima kada jelo jeste obaveza, obaveza je i potraga za hranom.Moja potraga za hranom se svodi na dugo i uporno pregledanje kontejnera i odvajanje hranjivih sastojaka otpada koji će biti dovoljni da sačine jedan pošten obrok.

beskucnik

Ovakva, silom nametnuta prehrambena navika, pomogla mi je da steknem uvid u jednu stvar na koju ljudi u svom ponašanju ne obraćaju pažnju – bacanje smeća. Neki ljudi jednostavno potrpaju sve u jednu vreću i bace u kontejner. Drugi odvoje plastiku od bio -otpada i bacaju posebno. Neki su, pak, toliko revnosni, da samo što ne označe natpisima svaku vrećicu koju bace, navodeći tačan sadržaj i sastav smeća koje su jednom zauvijek ostavili za sobom. Svi ti ljudi ostavljaju otiske svojih ličnosti po kontejnerima ovog svijeta, a da toga nisu ni svjesni. Nakon svog vremena koje je proteklo, gotovo mogu da raspoznam osobe koje pakuju sve to. Držeći začepljene noseve i pomalo rigajući, nose vreće daleko od sebe, onoliko koliko im dužina ruke omogućava, držeći sve sa dva prsta u smrtnom grču, plašeći se da ne ispuste i ne prospu sve ono što niko ne smije vidjeti. Niko osim mrklog mraka koji vlada pod poklopcem kontejnera. Niko osim pokojeg para očiju, koji sa puno nade gleda unutra. Niko osim ponekog para ruku koji drži štap ili nešto drugo, prevrće, izvrće, istresa i pregleda, nadajući se dobitku u najokrutnijoj lutriji od svih.

Vidim sve te stisnute noseve, suzne oči, namrgođena usta i savijene obrve kako sa lakoćom odišu kad začuju glasni, mecavi zvuk koji vreća napravi pri padu u kontejner, usput glasno zašuštavši dok se kotrljala preko drugog smeća. Gotovo je sa velikom nelagodom. Niko ne može znati čiji su koji ulošci, aparati za brijanje, tuba paste za zube, kora od narandže ili banane, folija od salame.

Jednom kada se poklopac kontejnera vrati na mjesto, sve neugodnosti prestaju, nema potrebe za sakrivanjem i strepnjom da će neko vidjeti šta neko drugi baca. Sa olakšanjem se vraćaju u svoj dom da započnu novu vreću.

Gdje njihove neugodnosti završavaju, moje počinju.

Mnogo puta je sunce izašlo i zašlo, strpljivo me gledajući kako se pokušavam naviknuti na osjećaj poniznosti, na status najnižeg staleža, dok štapom pokušavam izbaviti predmete ljudskog prezira od njihove konačne propasti. Izlazilo je, gledalo me, mrštilo se i zalazilo, tako iz dana u dan. Iz dana u dan, nastojim da izgledam nonšalantno dok dugačkim štapom pretražujem smeće koje samo meni ima vrijednost. Pokušavam da nabacim lice bezbrižnosti, razdragane znatiželje, tako da sve ovo izgleda kako još jedna avantura ekscentričnog bogataša.

Istina leži na drugom tasu vage. Ispod istine ležim ja, pritisnut svim tim tonama srama koje me svakodnevno melju, kojima svakodnevno odolijevam sa krajnjim naporom. Crvenim se od stida i idem od kontejnera do kontejnera, kopam i tražim, prevrćem i nalazim.Okrećući se oko sebe, ubacujem stvari u kesu, svjestan sporadičnih pogleda prezira koji me šibaju kao što su bičevi šibali robove, tjerajući ih na nešto što ne žele. Pogledi koji peku, pogledi koji ostavljaju trajne ožiljke na leđima i potiljku, pogledi koji mi iza leđa govore da se igra mačke i miša nastavlja.

Ono što zaista boli su pogledi sažaljenja.

Nešto što bi me moglo natjerati da umrem od gladi, jesu pogledi sažaljenja. Svako toliko, pored mene, dok kopam po smeću, prođe očigledno dobra osoba. To su oni koji ostavljaju kese sa hljebom na ručkama sa strane kontejnera, oni koji svu nepokvarenu hranu brižljivo zapakuju u vrećice i ostave sa strane gdje ćemo ih mi sasvim sigurno pronaći. Oni koji se osjećaju krivima za sve ovo, iako to nisu, zadnji dobročinitelji, posljednja svijetla tačka mog trenutnog profesionalnog života. Iako me moj instinkt za preživljavanjem vodi uvijek u njihovom smjeru, iako su oni linija najmanjeg otpora, oni su istovremeno i najveći stub srama na kojem sam svakodnevno razapet.

Zbog pogleda koji sažaljivo govore da sve ovo nije moja krivica, zatečeno izgaram kao žrtva vulkanskog bijesa koji je poklopio Pompeje. Zbog pogleda koji se susreću sa mojim i obećavaju mi više sledeći put, umirem kao žrtva kuge, umirem u duši, mučen najvećim mukama. Sve zbog toga što namećem teret na duše dobrih ljudi. Njih se najviše stidim, zbog njih se najviše proklinjem.

Nikada ne prosim.

Iako se lakše izlazi na kraj sa po kojom parom u džepu, pare nikada ne skupljam proseći. Ja sam beskućnik, nisam prosjak, i ta linija razgraničenja je u meni jasno povučena za sva vremena. Nikada se neću moći natjerati da glumim bolest, da šepam bez razloga i izgovaram lažna obećanja zbog nekoliko novčića. Moje kletve su jeka uzaludnih prijetnji, moji blagoslovi ne znače ništa i kao takvi nisu vrijedni izgovaranja u svrhu dodatnog poniženja koje bih pretrpio kao posljedicu. Moja čast, međutim, je zadnje što imam i mogu iskreno nazvati svojim. Zbog toga se nikada neću natjerati da komuniciram sa ljudima koji po automatizmu smatraju da moja nemaština vuče iste korjene kao i bolest, nikada se neću staviti u podređeni položaj i biti snishodljiv zbog nekoliko kovanica. Nema slasti u nečemu što možda izgleda kao pobjeda, ali je u stvari samo velika knedla gorčine koja se teško guta i jako dugo ostaje u grlu.

Dugotrajna potraga na kraju daje rezultate.

Potrebno je pretražiti mnogo kontejnera, ali na kraju se uvijek uspije skupiti dovoljno za pošten obrok. Kada utvrdim da je ono što sam našao dovoljno za mene, odlazim na mjesta gdje mogu biti sam i uživati u zasluženim trenucima samoće. Obrok je za mene izuzetno individualna stvar. Mislim da je besmisleno jesti uvijek na istom mjestu, pogleda prikovanog za sud i misli prikovanih za jedno mjesto ili osjećanje. Dok jedem, volim da posmatram prirodu i razmišljam. Kontrast misli i žive slike uvijek mi pričinjava zadovoljstvo i omogućava mi da vježbam svoje misli, da im dajem podstreka da idu tamo gdje prije nisu bile. Ono što nisam iskusio i dalje mogu da zamišljam, i to rado i činim. Maštam o ljepoti hiljada rajskih mjesta koja ispunjavaju ovaj svijet, nabujala od života, eksplozija flore i faune, čekaju na posjetioce da dođu i napoje dušu. Maštam o nepreglednim prostranstvima svjetskih pustinja, gdje vjetar nemilosrdno šiba lice i vrišti zaglušujućim krikom, ispunjavajući dan i noć letećim zrncima pijeska koje transformišu čitavu oklinu. Vidim mora koja se skoro ni ne talasaju, tek pomalo zapljuskuju obalu i plave se bojom neba. Zatvorenih očiju gledam sva ta mjesta i zamišljam svoje prisustvo na njima, puštajući da mi se pravi vjetar iz stvarnog svijeta igra sa bradom, da tjera kosu na sve strane i mlati dronjcima koji vise na meni kao jedra. Vrlo često, popodneva su mi ispunjena ovim putovanjima u druge svjetove, moj način da pobjegnem i ostavim ovo tijelo, ovaj grad i ovaj život i kao uljez se ubacim negdje i posmatram.

Povratak kući je prijatna šetnja.

Možda zvuči neobično, ali ja imam mjesto koje zovem domom. Nije kuća, nije stan, u stvari je u pitanju uzak prostor između dvije garaže koje se rijetko koriste. Prostor koji sam organizovao i prilagodio sebi i svojim skromnim potrebama toliko, da se sad samo tu osjećam sigurno. Nakon svakog „radnog“ dana, to je zasigurno mjesto na koje ću najradije otići. Dok idem tamo, volim iskoristiti priliku da prošetam i posmatram dinamiku života u smiraj dana. Gruba borba za prostor najžešća je u kasnim popodnevnim satima. Tada navuče masku slobodnog vremena i rekreacije i tjera ljude da ispune još poneki kratkoročni cilj koji je ostao neispunjen, da postignu još nešto prije nego se povuku u domove i ime dana se promijeni, naznačavajući početak novog kruga, nove runde. Ulice i parkovi su tada ispunjeni ljudima koji na sve načine pokušavaju da pokažu svoje zadovoljstvo, sreću i blagostanje, gurajući ih pod nos jedni drugima u vidu velikih sladoleda i velikih kesa sa kokicama. Nepotrebne besmislice kao oružje u borbi staleža koji su besmisleni sami po sebi, a daju smisao čitavoj borbi. U tim trenucima, držim se podalje i posmatram sa osmjehom čitavu stvar. Ponekad nije loše biti beskućnik, biti izuzet iz svega toga i ostati po strani kao nevidljivi posmatrač, svjedok iz sjenke kojeg se ništa ne pita.

Napokon u krevetu…

Priroda mog trenutnog postojanja me oslobodila higijenskih rituala, tako da kad dođem kući, ostavši odjeven, jednostavno legnem u krevet sačinjen od rasklopljenih kartonskih kutija i pokrijem se starim ćebetom koje sam jednom prilikom našao, naravno, u kontejneru. U ovim trenucima mi mnogo nedostaju večeri koje sam provodio sa knjigom u rukama. Volim da čitam, a naročito bih volio da sada mogu gledati u neku stranicu ispunjenu riječima. Ovako, očima ne ostaje ništa drugo za gledanje osim grubih betonskih reljefa vanjskog zida garaže, osvjetljenih treperavim narandžastim svjetlom ulične svjetiljke koja stoji nedaleko od mog improvizovanog doma.

Ne volim gledati u prazno, tako da nakon kratkog vremena sklopim oči, ali to ne volim još više, jer tada naviru sjećanja… Izgubljene osobe koje svakodnevno nedostaju, preci koji upućuju značajne poglede i ostavljaju ih na tumačenje zatvorenim, suznim očima. Slike samog sebe koje se vraćaju i donose na površinu stvari koje nikada nisu trebale biti tu. Izgubljena ljubav, ljepota koja je davno izlapila, rad, umor, odmor, igra, smijeh, veselje… Sreća. Dani koji su nepovratno otišli da se nikada ne vrate.

Sve to leti prema očima kao vruće kamenje, peče i tjera suze da teku i hlade rane koje ne zarastaju, rane koje su svježe i bole kao i prvog dana kada sam ih zadobio, rane koje nikada neće ni zarasti, bez obzira što ih svaku noć ližem poput povrijeđenog psa, ležeći u mraku i puštajući san i jutro da se trkaju, čekajući konačnog pobjednika da dođe i zamjeni tugu u mojim besanim očima.

Ko sam ja?

Niko. Otpadak civilizacije koji reciklira otpatke civila. Slika iz udžbenika koja pokazuje teška vremena koja su prošla, iako to nikada nisu. Predmet za vježbanje prezira i ignorisanja. Kolač u ustima sujete, posljedica nezajažljive pohlepe. Osoba koja pokazuje da nešto opasno nije u redu sa današnjim svijetom, ali koju niko svjesno ne vidi, jer se kreće i živi tamo gdje oči ne vole da gledaju, a ruke ne vole da diraju. Ono što svim ljudima smeta, a sastavni je dio svih ljudi, ono oko čega se gavranovi svađaju i otimaju. Teška sjena koja pada na ljude, i nestaje onog trenutka kada zatvore poklopac kontejnera.

Autor: Damir Stakić

Izvor fotografija: pinterest.com, psychcentral.com

Nema komentara

Ostavi komentar