Bekam

Istina je da Petra fudbal nikad nije zanimao, kako fudbal, tako i nijedan drugi sport. Nikada nije razumio zašto ljudi toliko vole da gledaju grupu muškaraca kako ganjaju loptu, dok se nerviraju, pljuju, tuku i urliču zbog propuštenog gola ili ne daj bože neke veće nepravde, koja bi mogla da zadesi njihov omiljeni tim. Fudbal je apsolutno ista stvar kao i sve ostalo na televiziji, govorio je Petar. Ljudi žude za zabavom, piju pivo, grle se s drugarima. Deru se ne žene i proslavljaju svojih devedeset minuta ludila.

Naravno, Petar nije mogao, a da ne prizna, makar sebi, da je među tim fudbalerima bilo i jako privlačnih mladih muškaraca, sa lijepim nogama i stomacima. Uvijek mu je bilo zanimljivo kada bi se ti muškarci našli na gomili, grlili i ljubili, udarali po dupetima. Njegovim drugovima je to sve ličilo na odraz jednog muškog prijateljstva, naravno da niko od njih nije vidio ono što je vidio Petar. A tako i biva nekako. Ljudi vide ono što žele da vide.  Ono što su.

Od svih popularnih fudbalera, njemu se najviše dopadao Bekam, koji iako više ne igra, izgleda dosta dobro, mišićavo i mladalački. Petar je volio Dejvida Bekama, više od drugova koji su pratili fudbal iz mizernih navijačkih poriva. Volio je Bekama zato što je prosto Bekam izgledao kao model koji je izašao iz njegovih najljepših snova. Pratio je njegov rad van terena, sve ono što se moglo naći na internetu, youtub-u i društvenim mrežama. Bila je to prava ljubav. Veća i jača od površne navijačke, koju iskazuju heteroseksualci pivskih stomaka. Ne, ovo je bilo nešto što traje za sva vremena.

Znao je da će, čak i kad godine prođu, kada ta zaljubljenost i fasciniranost počnu da opadaju, Dejvid Bekam zauvijek ostati u njegovom srcu. Kao lijepa uspomena na gledanje utakmica u srednjoškolskim danima, masturbacije i snove u kojima je baš on bio taj kojeg su izabrali da upozna Dejvida i s njim provede dan. Niko nije razumio takvu vrstu ljubavi, jer je za mnoge ljude ta ljubav bila ljubav koja boli, a svaka ljubav koja boli je bolesna. To su govorili svi. A navijači posebno. To je Petra jako zbunjivalo, kako fanovi mogu voljeti fudbal i igrače, slaviti njihove pobjede, grliti se, a kada se njihov Petar, njihov drugar, zaljubi u jednog od najpoznatijih fudbalera današnjice, to nikako nisu mogli da tolerišu. Svi ti oznojeni muškarci na terenima, formirani u jednu masu golih grudi i butina, sva ta opijenost pobjedom, loptom. Poljupcima. Nerijetko se Petar pitao šta se tek radi u svlačionicama, ako su takvi na terenu. Ali za njegove drugove u takvom ponašanju nije bilo ništa loše, sva ta homoerotika je bila zapravo jedno hetero zbližavanje koje nastaje usljed godina provedenih u istoj grupi i navale sreće kada igraš u svom timu, sa svojim prijateljima.

A gdje je onda moja sreća? Često se pitao Petar, gdje su moji prijatelji, koji isto toliko vole Bekama ili možda nekog drugog fudbalera, crne kose i dubokih kestenjastih očiju. Gdje su takvi ljudi i zašto se više ova utakmica ne završi da idem kući, mislio je, već vidno tužan i razočaran nedostatkom razumijevanja svojih drugova koji su kao hipnotisani buljili u ekran.

Često je, dok je bio sam, surfao netom, tražeći nove informacije, slike svog omiljenog igrača i tako je jedne večeri naišao na prekrasnu fotografiju golog Dejvida, koju nikako nije mogao da izbaci iz glave. U komentarima ispod te crno-bijele fotke mnogi ljudi su govorili da to nije zaista Bekam, kako je to sve namješteno, kako to pozira nekakav model, sa Dejvidovim tetovažama. U želji da se uvjeri da li je to istina ili ne, Petar je tražio nekakve detalje, koji bi se mogli naći isključivo na Bekamu, na njegovom tijelu. Nešto što bi objasnilo o čemu je riječ. Prevara ili ne?

Kako su dani prolazili, a drugari i dalje brbljali o utakmicama i novim golovima, on je mogao samo da misli o tom dupetu, na tom krevetu i o tome kako je bilo prijatno biti na mjestu fotografa. Nikoga nije zanimalo zašto Petar ćuti, zašto se ne uključi u raspravu, o čemu razmišlja i zašto ne naručuje novo pivo. Ne, ti ljudi su samo mislili na golove, njihovoj sreći nije bilo kraja. Bio je to jedan od onih momenata kada čovjek shvata svoju različitost od ostatka, svoje želje i život. Ono što ga je začudilo jeste što niko od tih par momaka, njegovih drugova još od djetinjstva, nije zaista bio dovoljno zainteresovan da se zapita kroz šta prolazi ili makar iz pristojnosti upita „Kako si, šta ima?“ Shvatio je da je takvo ponašanje trajalo i ranije, da to nije samo zbog utakmica i sveopšte euforije, ne, ti ljudi njega nisu poznavali, nikako. Ti ljudi zapravo nisu poznavali ni sebe, ni svoje puko životaranje po kladionicama i kafanama. Njihovi životi nisu bili ništa bolji od njegovog, samo iz nekog bizarnog razloga, njihovi životi su bili društveno prihvatljivi i o tome se nije diskutovalo. Nikad.

Kasno uveče, u tišini svoje sobe, Petar je i dalje posmatrao Dejvida Bekama kako pozira na krevetu i pitao se da li je to zaista on. Sve do jednog trenutka, kada više nije bilo ni bitno. On je prihvatio da to jeste Bekam i to mu je bilo dovoljno. Nije htio da se zamara takvim glupostima, želio je da u njegovim mislima to bude baš ON, lijepi engleski fudbaler, koji nema problem skinuti se pred svojim fanovima i pokazati im svoje tijelo.

Danas, nekoliko godina poslije, Petar više nije sa svojim drugarima. A ostale stvari su ostale manje-više iste, životarenje u provinciji. I potraga za nekim sličnim. Kafane i dalje bruje, prvenstva se i dalje prate, piva se i dalje ispijaju. Bekam je još uvijek zgodan. Vjerovatno i sretan čovjek, sa svojom porodicom.

Petar nije siguran hoće li ikada imati porodicu. Ne, on u stvari zna da je nikada neće imati. Možda je tako i bolje, tješi se Petar, danas je jako teško i ovima što sebe nazivaju normalnima, a kamoli njemu.

Ali Viktoriji Bekam, supruzi Dejvida Bekama, sigurno nije teško, misli Petar, ne, ona zaista ima za šta da živi.

Autor: Dominik Kovač

Fotografije: dailyrecord.co.uk, occerwallpaper.mackafe.com

Nema komentara

Ostavi komentar