BANANA SA PEGAMA

 

Hipokrat je još pre nove ere govorio da iz mozga potiču radost, uživanje i smeh, ali i tuga, žalost i očaj. Imao je dobru žvaku i stila taj Grčki doktor odeven u beli čaršav. A možda je jednostavno imao dobar uzo koji su mu donosili kao mito i previše slobodnog vremena. Dakle, od glave sve počinje, a ne od nogu, kao što je non stop pričala pokojna baba. Svakom sekundom mi je postajalo jasnije zašto većina samoubica puca sebi u glavu. Tu svi problemi. Svrbi, a ne možeš da se počešeš.

Čovek često sebe dovodi u situaciju da zbog svojih potreba, mora da trpi potrebe drugih ljudi. Evo trenutno na primer. Njena potreba je da priča. O čemu, nemam pojma. Isključio sam se nakon 3 minuta i priče kako ju je bivši dečko vodio na Maldive i kupio torbu od 2000 evra. Pokušao sam da se našalim i pitao da li je unutra bilo 1900 evra ali me je zbunjeno pogledala. Nije ukapirala. Ali je nastavila da priča. Dakle, njenu potrebu ništa nije moglo zaustaviti. Moja potreba je bila seks. Rečnikom koji svi razumemo, da je pojebem jednom, eventualno par puta, i nestanem. Njena potreba je pojela moju potrebz. Jebala je ona mene, u mozak, i pričala, pričala. Plašio sam se da je prekinem. Plašio sam se da je pitam bilo šta ili da prebacim razgovor na drugu temi jer mi je nešto u glavi govorilo da lujka ima odgovor na sve i da će mi sve detaljno objasniti i ako je ne pitam. „Gde ih samo nalaziš?“ – setio sam se očevih reči dok sam pogledom skakao sa njenih usta na zidni sat.

Minuti su prolazili, kazaljka se pomerala sporo, kao na filmu. Horor filmu. Bio sam glumac za kojeg si siguran da je predodređen da umre u nekoj od narednih scena. Uhvatio sam trenutak kada je ustima prinela čašu sa vodom. Valjda su joj se osušila usta od tolike prilče. „Izvini, samo da odem do toaleta“ –ustao sam i pohitao iza. Išunjao sam se na zadnji izlaz pored praznih gajbica sa flašama i potrčao bez cilja kao životinja koja je pobegla iz cirkusa na slobodu. Kao neki majmun koji posetiocima okreće leđa, pokazuje zadnjicu, i odbija da se igra. To sam ustvari bio baš ja. Bilo mi je dovoljno ljudi za danas. A onda, kao za kurac, ugledao sam je kako mi ide u suret. Sa mužem koji gura kolica. Usporio sam. Mozak je počeo da kuva.

Ako ih iskuliram, izgledaću kao majmun koji ne može da prežali bananu koju je olako bacio. Bananu za koju je verovao da nije ništa posebno zato što ima pege. Ako pobegnem na drugu stranu, izgledaću kao majmun koji beži od krupnijeg majmuna. Ako pogledam u nju, ispašću majmun koji nije verovao da u ovom cirkusu od života postoji neko ko može i da prihvati pravila, i da zadrži dostojanstvo. Ako pogledam u njega, ispašću majmun koji odmerava majmuna iz druge šume. Ako se zaustavim i lupim nešto, ispašću majmun koji laže sebe kako mu je u bolje u kavezu nego u džungli. Prilazimo jedno drugom na pola metra. U tom trenutku počinje da mi zvoni mobilni. „Spas, spas“ – dopire iz najdubljih ponora mozga. Nehotice pritiskam zvučnik umesto slušalice. „Ne mogu da verujem da si me ostavio samu u lokalu i zapalio na zadnji ulaz! Majmune!“.

Prekidam vezu. Prolazim pored. Posmatraju me zbunjeno.  Zakoračujem na rasksnicu iako je crveno za pešake. Refleksno se okrećem i gledam da li dete liči na mene. Neka žena počinje da vrišti…

 

Autor: Vojislav Vukomanović

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.