15 feb  ARLEKIN NA RUBU VAKUUMA

Arlekin sam…

Vitak i dugonog…

Lahorasto šareno odijelo, širom otvorene oči prema naprijed i smiren pogled! To me drži dahom vjetra u visini. Još uvijek! Ne okrećem se iza sebe. Gledam samo naprijed! Zbog toga sam još uvijek iznad provalije. Ona samo čeka da me proguta. Ako padnem! Uspijevam, nekim čudom, da održim još koji tren ravnotežu. Samo mi je dah nesputan. Duši valjda jedinoj godi da je bliža neboplavlju, nego crnilu. Nesputana težinom tavorenja i pjesmu može laganije da nosi. Pjesmu o Šahin–sokolu! Onome što gologlav i bosonog prelaziše sa svojim sokolićima  ponor i što stajaše na tankom konopcu, između neba i zemlje, preko kojeg samo vjetrić prelaziše bez straha. I iznad Šahina je bilo daleko nebo. I ispod Šahina je bila provalija.  Tvrda zemlja njegove muke bijahu taj ponor popločala. Znao je Šahin tada, kao što i ja znam danas, da taj konopac po kojem su koraci i krila zajedno osvajali pedlje spasonosnosti u nepritegnutom stanju trvorenja po tvrdoj zemlji, je u tom trenu spas za dušu. Spas je to i za one koje valja naučiti letu raširenih sokolovih krila.

„Zar njih nije poželio i sam galeb Jonathan Livingston?“

„A mi, budalice, koje nemamo nikakva krila, mislimo da je najljepši let iznad mora!“

„Čudno, zar ne!?“

Kako pođoh da razmišljam o dubinama, nekakav tirkiz pođe i dušu da čini zatamljenom. Tijelo poče da se klacka pod nijansama plavetnila. Poče i da tetura. Baš takvo i jeste moje tijelo kada se giba korakom po zemlji.

Kada sam u visini, nema težine.

Ni tegoba.

Ni tavorenja!

Ovo nije san!

I ovo u snu nisam ja!

Ovo je moja java!

I u javi sam ja!

Arlekin sam!

Dok se još koji tren mogu ubjeđivati i u ovom pisanju da sam arlekin, pomislih da mi tijelo, gore u zvonkim visinama, plovi koracima sporijim od puževog gibanja sa cijelom kućom na njegovim leđama. Sporost nije mana kada duša ima krila pa može da proprhuće okolo i divi se svemu bez obzira kakvo tijelo oklop svakodnevlja da ima.

„I kada si shvatio da sam nacrtala puža…“  pođoh razgovor milion puta do sada kako bih inspirisala oca da mi prepriča još jednu sitnicu iz djetinjstva…

„… uzeo sam tvoju šaku u kojoj je bila bojica i samo dodao pipke, osjetila…“

„… je li sve to dovodi osjećanje ispod kože do srži, do duše…“

Sjetih se, puno godina poslije toga, a i danas, kako sam napisala i stih o tome:

„… duša je tijelom zaštićena od svega… osim od suza…“ – Stihovi su  to koje napisah jednom u podrumu srednjoškolskom. Tada smo smirivali strah dilemama da ipak možda neće početi ponovo da puca.

„Zar si stvarno tada vjerovala da stihovima sklanjaš strah sa treptaja svoga srca?“

„Zar ti, budalice, još uvijek sumnjaš u najjače oružje moga duha? Pomiješanim nadanjima i strahovanjima idem protiv svih vanjskih nepogoda i tmuša kada mi mirno želi da uživa duša?“

Arlekin sam!

Po ko zna koji put do sada !

I svikoh već na to!

Moram!

Što ću drugo?

Ne mogu i da hoću!

Arlekin sam!

Taman u onom nivou gdje smo se od praiskona ubijedili da nam leži, spava, živi, boluje, počiva u miru ili divlja u nemiru duša držim srebrnkasti tanki štap. Objema šakama ravnomjerno obuhvaćen, klackalica je taj štap mojim pokretima. I jedan i drugi kraj štapa sa lagano zatvorenim šakama održava. Nalik ružinim čaškama punih polena, klati se, nasmijavajući i srce i dušu što su kao nasmiješena djeca ustreptala u toj igri rasplesanosti sa daškom vjetra.

Više se, poslije ovoga, u to ne trebam ubjeđivati.

Postajem svjesna nemogućnosti svoga položaja. Samo me par milimetara odvaja od onog, prije par minuta, korakom nedosegnutoga dijela sa druge strane konopca. Onako raširen, činio se, miljama daleko, sa jedne prema drugoj strani nekog svog vlastitog udaljenog svemira.

Provalija koja je čekala da me zagrize crnilom bezdana, kao što to čine i zvijeri kada nam proždiru tijela, ostala je neispunjena mojim bićem. Još sam iznad tog crnog bezizlaza. Arlekinski izazivam sudbu klateći se u prostoru nedefinisanom ni zemljom i letom. To klackanje, ma o kakvom se hodu radilo, ipak nije definisano dugim nogama, već snagom duha neprestravljenim borbom sa hodom po tankom konopcu ili ledu.

„Zar mi mislimo da balerina iz pjesme razmišlja po kakvom tankom ledu pleše sa rokerom?“

„Ma, ne, budalice! Nju nosi ritam labuda!“

Opet mi, nesvjesno metafore nameću put u središte zemlje. Ili u središte provalije!

Crnilo bezdana!

Shvativši da je nemoguće ostati toliko u visinama, probah  lahorastost zamijeniti maglenastim plaštom onih prvobitnih jutara provedenim van vakuuma u kojem sebi dajem bezvazdušne trenutke nekih vlastitih sloboda. U tim trenucima, iz tadašnjih perspektive „potkresanih krila“, prostor bijaše tek opustošen. Prazan. Gotovo pa i sam vakumiran nekom posebnom atmosferom bezizlazja. Prostor bijaše sa potpuno isisanim zrakom koji je potreban da se može bar pojmiti da se  diše punim plućima.

„Pokušala si vlastitim poimanjem punoće življenja taj vakumirani prostor obojiti življim nijansama tog trajanja?“

„Da! Ništa mi drugo nije prostajalo nego hrabriti te tek na svijet ponikle cvjetove dodajući im sve maštovite nijanse duginoga spektra!“

„Pa, zar ne misliš da je bilo uzaludno puhati polen iz maslačaka u vjetar?“

„Mislim da vrijedi osmišljavati hod dobrim putevima!“

U nekom sam, reklo bi se, učestalom vakuumu razmišljanja o tim svrhama. Osjećam da gubim nekada zrak. Tlo pod nogama ne gubim nikada. Valjda je arlekinu u krvi ta ravnoteža, besprijekorna i samoodržavajuća. Zrak je u nekim proljetnim mjesecima pun polena. Pune su mi zdjele zjenica tog nadražavajućeg praha.

Gušim se. Plačna sam od svega ovoga.

Ne često. Samo ponekada.

Jedino tada arlekinovo srce ne teži pedljima visina!

„Jesam li uspjela prodisati  punim plućima u prvim trenucima u vakumu pomoću kojeg sam isisana iz utrobe moje majke?“- upitah jednom doktora na sistematskom pregledu nakon njegove konstatacije da je „neko pri porođaju učinio pogrešan pokret potezanja“!

„Zar stvarno mislite, doktore, da se taj pogrešan pokret odrazio na moj čitav život, pomalo pogrešno definiranog u  koracima?“

„Ma, ne, budalice! Doktor je bio samo pinceta nestručno ubuhvaćena prstima sudbininog eksperimenta!“

Ne znam baš sa sigurnošću da li mi je ova ideja da napišem zadnji dio dijaloga naumpala, negdje gore, dok sam stremila kao šarena ptica u tijelu arlekinovom, nesputana i bestežinska.

Ili je, ipak, realnija pretpostavka da sam, razmišljajući o tim greškama u nečijim koracima, bila i tijelom i mislima poteška dok koračah kroz bockavo sivilo neprobojne tkanine maglenih jutara.

Primicah se koračajući mostu koji me svako jutro spaja sa obe strane rijeke. Izliveno betonsko tijelo nad valovima riječnoga toka pomaže ljudima da im obale budu utočišta.

To je vječita metafora spajanja i ljudi koji razdojeni žive na ovim terenenima desetljećima. Guše se u nonsensima istoga!

Opet sam arlekin!

Bar je dobar, na trenutak osjećaj, koji vraća onog Šahina u moju dušu!

Na tren pomislih :

„Odlično JE to što bar nekada dok se klatim u trvorima ispod nije crnilo, već bistrina riječnoga toka!“

Poput fabularnoga toka nekih interesantnih lektira teče voda! Plahovitost pokazuje samo u širinama u kojima često vidim jato malih pačića.

Osmijeh mi ozari tada lice .

Osmijeh biva preslikan trodimenzionalno na lica djece, prolaznika.

Kličem za oboje dušom željnom dobrih stihova, dobrih trenutaka i osmijeha!

„Pitam se je li dobro što je duša u ovakvim sputanostima vakuumirana tijelom?“

„Možda je bar za malo više zaštićena dok ne otvorimo oči. Pogled nam je tada i izvor i ušće i ogledalo dušinog bezdana, ako je duša dobrotna! Ako je, pak, uskogrudna, onda je niti jedan pogled ne otkriva!“

Dok dodirujem jednom rukom, čaški ružinoj nalik, hladni, mrazom prekriveni plavi vrh ograde mosta, ne mogoh da se ne sjetim onog osjećaja, arlekinskog, u visinama  kada dodiruje zrak obojen plavom nijansom kada je vedar dan.

„Zar te samo dno bezdana, tek od rijeke odmaknutog da te njen prljavi val ne proguta, može podsjećati na bistrinu plavetnog beskraja dok si iznad tog ponora?“

Pomislih na trenutak da opet taj glas umišljam dok pokušavam da napišem tok koji će se svidjeti znatiželjnima.

Prevarih se u trenu takvog razmišljanja.

Izgubih ravnotežu.

Arlekinasta duša počinje da pada.

I odnekud se začu i njen jecaj.

Prestravljena bijaše i sama svime od samoga početka.

„Što misliš koliko često u predstavama koje oduzimaju dah padaju arlekini u cirkusu EMBEL RIVA?“

„Budalice, oni i svaki pad pretvore u doživlja, čin predstave ili trik cirkuskoga pokusa!“

„Što je onda sa onim da je i šatra cirkuska poput vakuuma jeftinih, ali nevjerovatno primamljivih trikova? Dušama je ljepše kada je trenutak zabavan! Osjeća se izvjesna sloboda!“

„U redu, duši možda i jeste bolje da bude u vakuumu tijela! Ali, nikako mi nije jasno zašto sam bila još u majčinoj utrobi toliko tvrdoglava da ne želim izaći van prije te odluke da me u bezvazdušnom prostoru iznesu iz jedne hemisfere u ovu što je, kako već rekoh, samo opasana plavetnilom. Iz naše perspektive gledano iz blata raskvašene zemlje obavijene maglom, majska plavet je samo zrak!“

A u vakuumu zraka je ponajmanje !

Nije se čuo ni moj plač!

Zato sam možda u životu borac za lica nasmijana!

Samo je lice moje majke uplakano. Blage i dobronamjerene duše najviše plaču! Znam to po svojoj majci. Jaka volja čini njene zjenice moćnima kao što i neretvine dubine izranjaju u tim nijansama. Nesagledive, a hrabre! Baš kao porivi moje majke!

„Spasite djevojčicu moju“, rekla je  majka dok su je prevozili u tim sudbonosnim časima kroz pustopašni kanjon oskudne male rijeke koja nije imala sreću da osviće pod okriljem zelenooke ljepotice.

„I, je li djevojčica napokon rođena?“

„Zar Vam nije dovoljna činjenica da je skoro deset godina kroz tu pustopašnost kojom je putovala uskim magistralnim puteljkom, u odnosu na velike i široke autoceste svijeta, njen uporni glas odzvanjao: „Tataaaaa, želim da se popnem do preko onih kamenica na vrh onog brda!“

„Lutko moja“, govorio bi joj u tim djetinjastim godinama otac, „ti bi bila onda poput jednog čovjeka kojeg su zvali Sizif…“

„…ja nisam čovjek, ja sam djevojčica“, već ljuta što joj se neće ispuniti želja osvajanja kamenčuravog vrha pokušavala je djevojčica sjesti mirno.

Ustvari, da Vas ne lažem. Uvijek je čaškom desne pridržavala čašku lijeve šake koja se, sputana, pokušavala, doslovno, iščupati iz tog vakuumiranog prostora.

Prečesto i njena duša i poriv imaju i danas istu potrebu trzaja kada osjete da je ograničenost jednosmjernosti oko nje, gotovo pa neizdržajuća.

Tada, još nesvjesna što je čeka, njihala se u skladu dječijih pjesmica koje je prepoznavala u riječima pjevanim nježnim glasom njenog oca.

Dok joj se sve ovo vrzmalo po glavi, pokušavala je što neprimjetnijeg spazmatičnog pokreta da hoda prema vratima. Njihov odraz se bjelasao i ličio na ogledalo magle. Nakvasala je od  riječnog isparavanja tog jutra bila do te mjere da se ni upaljena slova reklame nisu raspoznavala. Pokušavala je da prepozna lik čovjeka koji je već čistio ispred vrata ostatke razbijenog bijesa u pijanstvu iskazanog kroz saklaste porezotine na betonu.

Rijeka je grgoljila sa injem, plastičnim kesama i bačenim frižiderima u njenim valovima.

„Zar ti, stvarno, vjeruješ u to da duše mogu teći životom bez rijeka?“

„Ma, ne, budalice, rijeke su duše svih planeta!“

Ne pravim zemljotres u ovim sintagmama ako napišem da se ulazeći u svemir djetinjeg osmijeha susretala svako jutro sa beskrajem, pomalo zajedljivim, a istovremeno još neojačanim bezobrazlucima, razbarušenih znatiželjom pogledima. Željni svega, a nemušti iskazati i potrebu za najosnovnijim stvarima, vrebali su svi svaki znak širokogrudnosti. Skrivali su pod jezom podsmijeha vlastitu bijedu životarenja.

„Gologlav i bosonog je i pehlivan Šahin, zar ne?!“

„Da, ali nije bez duše. Nju, hvala Usudu na tome, imaju i stanovnici pod maglenastim injem ovog bezdana!“

Arlekin sam… vitak i dugonog… samo je stvarnost u kojoj koračam uskraćena da vidi takvu… slobodnu… konačno!

Autorka: Vernesa Manov

Fotografija: favim.com