17 jul Anagogijski smisao.

Ti si savršena kao razmontirana rubikova kocka.

Kao redosled razbacanih slova baz smisla formirajući riječ vbljau.

Ti si nešto najnesavršenije u ovom kosmosu.

Ti nemaš smisla samoj sebi, a kamoli drugima.

Ti si nerazjašnjeno ubistvo, dio slagalice koji nedostaje.

Ti si obična polu puna čaša vode. Ili polu prazna?

Ne znaš. Ne umiješ da znaš.

Ti si netačno riješena ukrštenica.

Ti nisi savršena.

Ti si daleko od savršenog kao i šizofreničar od realnosti.

Ti si paranoik u mirnom popodnevu na pustoj plaži.

Ti ne znaš šta želiš.

Ti znaš šta želiš ali te je strah da uzmeš.

Ti si sav strah satkan u jednu ogromnu fobiju.

U ovoj vaseljeni, ti si ništa.

Prah. Klupko atoma i molekula.

Biće na bazi ugljenika. Tačka.

Najmanja tačka univerzuma.

Tebe nema.

Ko si ti? Koja ti je svrha? Umiješ li da se složiš?

Od tri miliona kombinacija, umiješ li da izabereš onu pravu?

Onu koja će umjesto šest stranica boje formirati šest stranica mog lika?

Uvijek govorim da si savršena.

Uvijek govorim istinu.

Ti nisi savršena univerzumu, tebi i gomili polu punih čaša.

Ili polu praznih?

Njima, ti si svjetlostne godine daleko od nečeg što bi možda

i moglo da postane uslov da staneš pred komisiju za savršeno.

Njima si ništa.

Meni si sve.

Meni si savršena kao odbljesak svjetla od polomljenog dna flaše.

Ja te volim kao razmontiranu rubikovu kocku.

Da si sklopljena, moj smisao u tvom životu bi bio ravan nuli.

Zato budi rastavljena slagalica i dopusti da te složim darujući ti ključni dio.

Mene.

Autor: Dejan Popović

Fotografije: pinterst.com