365 km/h

Prve tri, četiri godine praktično i nisi svestan tog datuma. Ne znači ti ništa. Ne sećaš ga se. Jedino na slikama vidiš neke ljude za koje ti je žao što nisu više živi, i da si još tada imao predispoziciju za klempave uši. Matorci te uparadiraju, zaližu kosu i obuku u nešto što se samo njima sviđa, i donesu tortu sa svećicama u koju obavezno zabodeš prst da uzmeš fil a tetka kaže da si đavo na nju.

Do 12,13 za taj dan dobijaš na poklon igračke od drugarica i drugova (barem je tako bilo u moje vreme – ovo zvuči kao da sam dinosaurus), garderobu od kumova, strini, ujni za koju se iz pristojnosti obraduješ i uoju te obavezno nateraju da obučeš kada te povedu u goste kod njih.

Posle slede dezodoransi, knjige, čokolade, stripovi. I na kraju lova. Tada to prestaje da bude to. Nije više ono pravo. Ako se većina ne želi potruditi da ti odabere najobičniju sitnicu (makar to bila flašica za bebe punjena kondomima – najorginalniji poklon sa skrivenom porukom koju sam godinama kasnije shvatio), onda znaš da sve polako odlazi u kurac i da su te se ljudi zasitili.

Volim da ugasim mobilni telefon noću. Koristim svaku priliku da to uradim. Tako sam uradio i sinoć. Oko 11. Uključio sam ga ujutru. Počeo je da vibrira. Nekoliko najupornijih, čekalo je da prođe ponoć pa da upute čestitke. Odgovarao sam sa jednostavnim „Hvala“. Keva je donela tortu, bez svećica. Isekli smo po jedno parče. Ćale je krišom pojeo  i moje kada sam otišao do druge sobe da se javim. Podžapali smo se nakon pola sata oko nekih gluposti. Shvatili su da je najbolje da pođu. Izljubili smo se na vratima. Čekao sam par ljudi da dođu. Pivo je bilo u frižideru. Opkolilo je tortu. Seo sam na stolicu na terasi, i podigao noge na ogradu. Počelo je da se smrkava. Telefon je zapištao. Poruka.  „Hej matori, neću moći da stignem, ovo mlađe dete vrišti ne gasi se. Izgleda da su zubi. Urokajte se i za mene. Pozdrav!“. Nedugo zatim i druga. „Brate, iskrslo mi nešto, ostajem duže na poslu. Jebena druga smena 🙁 Izvini. Lep provod“. Otvorio sam pivo i otpio dobar gutljaj. Razumeo sam te ljude. Oni su živeli neke druge živote. Živote koji priliče njihovim godinama. Živote odraslih. Zatim me je pozvala ona. Razmenili smo 3 rečenice, a onda zaćutali. Znao sam da nam ne ide. Ne znam ko je prvi spustio slušalicu. Tišinu su presecali zrikavci. Otišao sam do frižidera i isekao parče torte. Vratio sam se na terasu. Za rođendan nisam poželeo ništa. Nisam imao snage, volje, želje. A to može biti loše. Može biti opasno. Jer ponekad se i ostvari…

Autor: Vojislav Vukomanović

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.