Ona je tako htela

Kada sam imala sedamnaest godina ljubila sam se sa jednim dečkom na moru. Bilo je lepljivo i osvežavajuće u isto vreme. Sedeli smo na nekoj steni, mesečina je obasjavala more, nas i diskoteku iz koje je treštala neka budibogsnama muzika. Nije bilo romantično, ali mislim da sam ja verovala da jeste. Za romantiku je dovoljno ljubiti se sa 17 na obali mora, zar ne?

Po danu je sve bilo drugačije i uz dve kratke rečenice, već sutradan se ta slavna romansa neslavno završila. Ja sam se pola dana smejala, a pola preplakala u bungalovu, a on je svom drugu rekao: „Gotovo je. Ona je tako htela.“

Šta znam, valjda je ta melodramska crta oduvek plesala tango u meni.

Uglavnom, sve je na kraju moglo da se smesti u tu ona-je-tako-htela-rečenicu.

Jednom smo pivo i ja ishalucinirali zaljubljenost, pa se umesto poljupcem veče završilo suzama. Suze su završile u majici jednog zbunjenog momka, d’ izvinete, na ramenu. On je kasnije rekao svom drugu: „Ne možeš da ljubiš devojku koja plače zbog drugog. A ona je plakala tri sata.“

Ona je plakala tri sata. Ona je tako htela.

To „htenje“ mi se uvek nekako obijalo o srce i glavu. Zbog njega sam uglavnom ostajala bez poljubaca. (A poljupci su najvrednija valuta pre dvadesetog rođendana).

„Htenje“ je, na primer, upelelo svoj prste i u priču o ljubavi mog života. Jer je i ta priča počela kao: hoćeš – nećeš strategijska igra. Meni je bila strategija, a Žmuu igra. Ja sam htela ljubav doživotnu, a njemu je sa šesnaest doživotno zvučalo kao robija. Tad nisam znala da nije dovoljno da hoćeš i da ljubav ne računa na strategije, manevre i kalkulacije.

Pa sam plakala. Tri sata na ramenu nekog drugog dečaka. Jednako zbunjenog.

Pa sam ljubila. Na obali mora nekog drugog dečaka. Jednako zbunjenog.

Pa sam čekala. Da nam se htenja poklope.

Čekanje je vrlo nezgodan hobi. Umesto da prekrati, ono raslojava vreme, pa patiš višeslojno. Jer tako hoćeš.

 

Čekaj, a šta je njemu ta… Jovana?

– Hm… Pa, devojka.

– Što ti onda njega čekaš? Samo praviš budalu od sebe.

 

Ne možeš svakom da kažeš: „Zato što me ljubav na to tera.“ Ili: „Zato što tako hoću.“

Pa slegneš ramenima i plačeš na tuđim ramenima. Pa ljubiš tuđe usne. Pa se smeješ s pola duše. Praviš budalu od sebe. Čekaš da vam se htenja poklope.

To je oduvek bilo dovoljno za melodramu.

Autorka: Srbijanka Stanković

Izvor fotografija: unsplash.com

 

1 Komentar