Danas razmišljam o moru, dok se ledeni smetovi probijaju niz tužno drveće. Oronulo, pomalo polovno, mokro bez nekih izgleda da može donijeti svoje proljeće. Hladno mi je! Moje ruke čuvaju male crne rukavice, prepune šljokica. Sigurne kao nečije ruke, što su spasile uplašenu  i tužnu...

da su mi Mikina slova i Arsenove note u prstima, da mi je glas Šerbedžije ispod pokvarenog sata na ciglenom zidu pozorišta moje prve životne drame… da mi je duhova Frančeska i Laure malo Metkoša i dragih književnika, da mi prođu stihovima pa sjednu ispred mene na drvene stolice u Danijela Ozme i gledaju i šute… ne bih mogao ništa od toga mjeriti s njenim zagrljajem. Autor: Adis Ahmethodžić Fotografija: pinterest.com     ...

Jutros su je pokopali Sveštenik je rečima Oljutio jezike Delije, ukopnici Prebaciše budake Preko ramena I odoše da je svete -Bolje u gradinu, snago Reče starac -Božiji je dan, đedo Odvrati mladost Sveće smo kupili U supermarketu Posvuda se čulo -Nemam sitno -Nije važno -Kusur? -Ma jok U pratnji sam joj šaputao -Sakrij se, beži Misliće da sam lud I prekide nas iz daljine Vrisak sina njenoga -Kako...

  Dobra namera je dobra Samo ako izgleda poznato i umirujuće Još sa prvih deset metara Uz lepe reči, A sve gvozdenija vrata.   Laži su bele. Potencijali svake boje, Optičke iluzije prostranstva, Dok crtamo sopstvene Duge Puteve, Na račun sopstvene s(a)vesti.   Merilo je brzina Koraka sve tri kazaljke, Obe ili sve četiri noge Ako prihvatimo da smo životinje, Krvavo zloupotrebljavamo Nešto što zovemo...