Stidljiv pogled. Igra svetla. Mrak odlazi iz ova četiri zida. Prsti u neskladu. Otvoren prozor. Pogled u prazno, izgubljeno i mirno. Miris noći odlazi u susret danu. Zora se pridružuje poeziji satkanoj od ljubavi, sreće i trenutka večnosti. Lutamo mostovima svesti i maštanja. Negde između jave i sna naša dva...

Prihvatim kad dođe, ne zadržavam kad odlazi. Jer, sve je to za mene, a ništa nije moje. Ni taj lik, nesvestan i stvaran, koji me iz ogledala pomno prati. Ili sam, možda, JA nesvesna da nisam svesna? Ako bih mudro posmatrala drugi lik...

U renoviranom Domu kulture jedne od srpskih palanki, ili kasaba svejedno, održana je nedavno promocija retro pisane reči, retro ljubavne poezije sa naglašenim estradnim efektima. Domaćini su korektno pohvalili gošću i njeno umeće da se po drugi put uda i zasnuje novu porodicu svojoj odrasloj deci...

Znaš li što želim? pronaći stubište koje vodi visoko na vrh neke dovoljno obične zgrade i sjesti tamo sa tvojim dlanovima u mojim. Želim da me stisneš kad spomenem majku zagrliš kad umalo prizovem samoću. Gledali bismo kako svijet gori smijali se u lice bogovima i sanjali ideje koje su drugi odavno pokopali šetajući grobljem snova. Nekome su snovi, znaš samo...

  Okreće. Lomi grčeve pokreta, Lila četkice Mlečne vode.   Pauza- Prostor za drugu oštrcicu ambicije Obojenu nemačkim, Nogama od polusloženica Savršene, neuhvatljive Kazaljke.   Pred napad panike Giba nerv;   Ležiš i spavaš I ti se okrećeš Bez kontrole nad perfekcionizmom I sve se okreće, Okreće   I ti si balerina. Autorka: Petra Vidaković Cvetković Fotografija: favim.com ...

Ako ne veruješ u moć prstiju Nikada nećeš oblikovati sivi plastelin marke “Sutra“. Sedi Hrastove Cipele su ti prašnjave. Tamo odakle dolaziš Nije mokro. Gazite po papirima, po aktovkama, po propisima Vi ste Hrastove životinja. Znate, nisam Vam rekao Objaviće mi pesme u novinama A ako taj kontakt pokvari plan Pustiću radio. Ja nisam stvoren za ludnice Jer sam...

Između redova zgrada laju psi. Tri je sata noć je vetrovita i hladna mislim da će ujutru biti magle. Već sada slabije vidim zgradu prekoputa mog prozora. Samo je jedno svetlo uključeno tamo uvek je to svetlo uključeno često mi smeta dok pokušavam da zaspim. Ležim pokriven do vrata u sobi je hladno otvoren je prozor od mog mlađeg brata...

Naši duhovi ostaju utamničeni na kalemegdanskim klupama. Udišu pigment lišća. Iz njihovog srca izrasta koren drveta zbog čije si grane izgubio zub. Prostranstvo koje novembarska magla može da obuhvati, njihov je najuži vidokrug. To je ono što boli više od saznanja da brat nije uskočio...