Šta vidiš kad zažmuriš? Vidim život, a ne san. Vidim svetlo, a ne mrak. Vidim svetove, vidim sve, kad oči zatvorim. Ne gledam, a vidim. Kad ne gledam gde ne treba, vidim. Kad navikavam oči na mrak, srce navijam na svetlost. Mrak, opak i jak. Mrak, a nije moj, ni naš. I gori svaka tama...

ono što slažem uz gutljaj čaja nešto što divno davno nedostaje ono što provlačim kroz prostore prepustim vetru pa skupim uz sebe miris (sve)mir što ne zaboravlja krvotok sunca i prsti slomljenih šaka preko ruku ono što nisam glasno izmislila Autorka: Valentina Baktijarević Izvor fotografija: tumblr.com ...

Kad ona umre, iz tvojih će usta duvati zapadni vetar. Grane drveta čeznu za lišćem. Čeznu iako od njihove širine ne vide nijedan deo neba. Pašće kiša, zubi će biti mokri. Mokri i beli poput Uskršnjih jaja. Jednakom brzinom lupaš nogom o pod. Tako nastane...

Kiša vas pronađe negde na pola puta. Između dva autobuska stajališta. Već je glupo da se vraćate odakle ste krenuli, a odredište vam je predaleko. Prvo se malo ljutite – jer će sad frizura skroz da se pokvari, jer: „Lepo sam rekao da ponesemo kišobran!“...

u nekim bi se drugim vremenima ženi poput nje pisali soneti. neki bi sluđeni junak zbog njenog pernatog jastuka vodio stoljetni rat na krvlju spaljenim pejzažima braneći njeno ime pred Bogom od drugih ljudi. u nekim bi se drugim vremenima njen glas hvatao za nečije srce poput prve jutarnje rose za suhi maslačak. u nekim bi se drugim vremenima riječi o njoj govorile jedino u mraku kad...

Opet je magla! Tjera me da se otisnem na more. Gdje ću kao pravi mornar, pratiti svaki talas dok se nemirno sprema za još jedan put, bez osjećaja povratka. Pamtim, jednom je neko rekao, kako talas koji dođe i zapljuskuje sve oko sebe, hrabar je...

Kad Vlada spava Žene čeznu, Muškarci su bez brige; Kad Vlada spava Verno se ljube, Ljubomorni muževi ne dežuraju; Kad on spava Ja bdim nad sobom I pitam se Nisam li prespavala štošta u tom snu. U mojim očima umiru Poslednje nade, Kad Vlada spava Ja nikog ne budim, Na prstima hodam, Nikog ne ljubim Ni kad je Vlada budan Više se...

Kišno je. Jesen miriše na kasni oktobar. I sat je pri kraju kruga. Na ulicama, ništa. Osim onih tamnih, bistrih kišnih bara. Talasa ih vetar, i puni lišćem. Da se bar ono kreće, kad je sve stalo. Retrovizori blješte po ulici. Dugački i oštri. Razlivaju se niz ulicu. Jedine boje su ona crvena, žuta i zelena. Na praznom pešačkom prelazu. Noćas sve...

Ugrejala sam ti postelju prostim rečima, uzdasima i isprekidanim izgovaranjem tvoga imena. Utoplila sam ti pokrivače svojim drhtajima, povicima i neumornim hvatanjem za tvoje telo. Izmorila sam te, svojim ljuljanjem kroz sanjivu pomrčinu tvoje sobe, guranjem tvog tela na meni, pored mene, ispod mene, stežući...

Samo su oni retki „srećnici“ znali za nju. Rupetina na ostrvu. Tamo je jednog prohladnog popodneva ušao advokat Đoka. Bio je najveći advokat Zemuna, zasigurno. Ni sam nije bio svestan kako je došao do ostrva, jedino što je video u daljini bio je čamac koji...