Ako mi otvoriš srce, Zažmuri… Jer videćeš ptice što više ne lete, Nasukane brodove, Bezdušne ljude, Usamljenog kapetana, Propale revolucije, Ciganku sa ružom koja se smeje. I tada… Tada ćeš zaplakati, Tada će ti se u srcu probuditi tuga, Tada će ti utrnuti noga, Tada će te silovati neko koga voliš, Tada će te gazirani sok opiti, Tada ćeš...

Kažiprstom ispituje štampu na ugovoru, trljajući slepoočnicu jagodicama lepljivim od prstohvata neodlučnosti. Limena pepeljara ispratila je pramen dima čija nit leluja ka mračnoj tavanici. Dnevni boravak u Balzakovoj beše osvetljen slabašnim trakama svetlosti i čini se da one potiču ispod crvenog abažura ugaone lampe. Vlasnik posmatra užareni...

Ne treba meni čudo Dovoljno je jedno Da nas ljudi gledaju čudno I u nas upiru prstom. Meni treba čvrsta ruka Da me vodi Čak i kada se otimam da me drži čvrsto i ne da mi da Opljačkam banku Udarim autom u izlog sa kolačima Ošišam se na keca Istetoviram srce ispod pupka Ukrcam se na prekookeanski...

Odavno nisam video kako izgleda jutro. Zaboravio sam naborana lica Ulepšana krmeljima i brigama Penzioneri u redu za hleb Penzioneri u redu za burek Misleći se Možda dobiju besplatan jogurt Ako su već toliko skupo platili život. Nema kusura. Život je razjebana slot mašina Džekpot obično dobiješ Poslednjim uzdahom. Zaboravio sam kako izgleda jutro Jer u školu više...

Jer to možeš. A zar baš to nije najveći blagoslov? (Da,zvuči kao izlizana fraza, ali, samo razmisli). Jer je prošao i ovaj težak dan. I sada mozeš odmarati. Razmotriti sve ponovo. Ili, najbolje ,zaboraviti. Jer je svanuo novi dan. I,ko zna šta te u njemu čeka. Nadao...

Niko nije ja Nisam čak ni ja više ja Mada se jos uvek vide obrisi mene Znam jer Nasmejao mi se danas pas na ulici Rekoh mu Pratiš me lutalice Želiš od mene malo spokoja Koju ulica nema Pas mi se smeje U lice Kaže mi Budalo  čupave kose Najveća pobeda ti je što danas hodaš Ne laži sebe Da...

  Govori portretu „lepša si uokvirena“.   Zamišljena, gola Nemo gleda iza njega.   Ne ćuti mu se, Smetaju zrna prašine koja posmatra, Zid spopada pogledima, Što je na njemu I ne buni se.   Lomi joj plavi okvir, Lepi opet posle tuče sa česticama; Tetoši Sebe ili nju, Još uvek zamišljenu, golu, Nemu.   Sliku. Autorka: Petra Vidaković Cvetković Fotografija: favim.com ...

  Ne znam. To je lopov koji te na svakoj reči pljačka. Parazit koji je postao domaćin. I daje ti tek toliko da misliš da si preživeo. Koji te stalno podseća da plaćaš kiriju Sopstvenog neznanja. A ti to ne znaš. Strašno je kad ne znaš. Strašno je kad ne znaš da ne znaš. Strašno...

  Ne traži me, Tu u meni nabasaćeš na vreme Što bez tebe uz mene Dobro ništa učinilo nije; Pusti puštene ruke, Grad u kostima podrhtava. Star od svih ljubavi Što iznedrio je iz muke, Umoran da objašnjava Zašto se hvata za grudi Kad prolaziš; Ni zašto u mom grlu Za tebe je zamenica. Ne traži me, Još ne umem...

Da li bi napisala celu knjigu, za jednu posvetu? Verujući da ćeš u njoj, reći sve ono, o čemu neprestano, pokušavaš da pišeš. Misliš da će tih nekoliko, kratkih, uobičajeno indirektnih reči, biti dovoljno? Da objasne sve, što nikada, nećeš razumeti. I što nikada nisi pokušala, da izgovoriš. Jer govoriš samo ono, u šta veruješ. A u tu iluziju, nije bilo lako poverovati, uprkos...